Jubilarni, 10. N.O. Jazz festival u velikoj dvorani &TD-a otvorila je u utorak ikona undergrounda Lydia Lunch. U 30 godina karijere surađivala je sa Sonic Youthom, Nickom Caveom i nizom drugih velikana, a sama se uvijek držala po strani, izbjegavajući mašineriju glazbene industrije.
Bavila se filmom i fotografijom, pisala knjige i snimala ploče. Novi bend predstavljen u Zagrebu zove se Big Sexy Noise, i ujedno je najbolji opis njihova izričaja. Kada se pomalo ostarjela junakinja pojavila na zagrebačkoj pozornici, djelovala je poput alkoholičarke iz susjedstva, no već s prvim taktovima pretvorila se onu bahatu "klinku" koja je krajem 1970-ih utjecala na formiranje newyorške no wave scene, podarivši nam žestoku i zabavnu svirku. Pjesmama poput "Your Love Won't Pay My Rent" i "Kill Your Sons" pokazala je da još uvijek njeguje ljutitu feminističku ideologiju s početaka karijere.
- Dušo, dodaj mi viski iz susjedne sobe. Ne možeš fulati. Ili je konjak? U svakom slučaju, ne možeš fulati - govori dok kolega s HTV-a namješta kameru.
- Ah, nisam lijepa, ali to je samo televizija - uzdiše nanoseći puder na masno lice.
Pitamo je li zadovoljna zagrebačkom publikom.
- Uvijek sam sretna kad ima publike. U dvorani uvijek tražim posebne ljude, individualce, a tu je bilo nekoliko odličnih. Iznenadilo me što već znaju nove tekstove.
VL: I, tko plaća vaše režije?
- Sama, hvala na pitanju.
VL: Pitam jer već 30 godina živite kao nezavisna umjetnica, što je samo po sebi mala umjetnost.
- U pravu si. Zna biti vrlo teško, zahtijeva mnogo samodiscipline, kontrole i planiranja unaprijed. U nekoliko navrata živjela sam na cesti. Ali moram i dalje gurati. To je ono što najbolje radim. Moram predstavljati ženski glas, žensku ratnicu.
VL: Zašto samo ženski glas?
- Jer je ženama očajnički potreban glas razuma.
VL: Već godinama ste ljuti zbog istih stvari...
- Tko nije? Sigurna sam da je vašoj zemlji bijes itekako poznat.
VL: Pa kad će to proći? Je li bijes opao s godinama?
- Nije! Pogledajte. Sve zbog čega sam se počela žaliti prije 30 godina pod Ronaldom Reaganom ostvarilo se u ekstremima. Rat nikada nije gotov. Ponaša se kao virus koji bez prekida putuje po različitim krajevima svijeta. Dogodio se na Bliskom istoku. Imali ste ga i vi ovdje. Poharao je kontinente i nikad neće biti gotov, uglavnom zbog američkog imperijalizma. Da, moj bijes se ne stišava, ali ponekad dođe do granice kada ga više ne mogu podnijeti.
VL: I onda nastupa rock?
- Apsolutno! Ljutnja je odličan kreativni pokretač. Iskoristim svu strast da izbacim otrov iz sebe. Stalno šetam između teških političkih tirada i umjetnosti. Rock nastupa kada mi već pozli od zvuka vlastitog glasa, jer ja nisam osoba koja nudi rješenja, nemam ih, a možda ni ne postoje. Mislim da ih neće biti dok ne prijeđemo preko patrijarhata kao što su napravili Skandinavci. Nisam previše razumna, ali umjetnošću pokušavam zadržati malo zdravog razuma.
VL: Izražavate se na mnogo načina. Koji dio Lydie Lunch kao performerice najviše volite?
- Mogućnost da budem glazbeni shizofrenik. Volim se baviti jazzom, hard rockom, no waveom, psycho-ambientom, čak i countryjem kojeg je mnogo na albumu koji izdajem nagodinu. Fotografijom, videom, knjigama... Moram biti sve.
VL: I je li vam ta kreativna raznolikost pomogla ili odmogla u karijeri?
- Meni je pomogla, jer se radi o nečemu što moram i želim raditi. Što se karijere tiče, nisam ni počela stvarati s karijerom na umu. Nisam čak ni znala da ću nastaviti ovim putem. Počela sam jer sam morala izbaciti ljutnju iz sebe. Još uvijek moram, i zato nastavljam. Što se karijere tiče, sretna sam što se kao umjetnica mogu uzdržavati, ali to je svakodnevna borba. I u tome sigurno nisam jedina.
VL: Kako tu pomaže internet? Gunđate protiv socijalnih mreža, ali one su dobar poligon za širenje umjetnosti mimo velikih izdavača...
- Više volim nastupe uživo. Imam, doduše, myspace i internetsku stranicu, ali drugi brinu o njima jer ja ne stignem - moram stvarati, raditi i biti na putu. Ne volim depersonalizaciju na internetu, draži mi je izravni kontakt, gledanje publike u oči, kada znam da mogu nanjušiti moj znoj. Naravno, sretna sam što je moju muziku lako skinuti s interneta, jer je nisam ni počela raditi s idejom da ću na njoj zaraditi. Nije važno ako ne zaradim od albuma, nadoknadit ću to nastupima i drugim stvarima. Volim što je moj rad ljudima dostupan i što mogu do njega ako žele.
VL: Svojedobno ste čak ohrabrivali ljude da kradu vaše knjige...
- Tako je! Ako je knjiga izašla, znači da sam dobila barem malo novca unaprijed i ne očekujem mnogo više. Novac je u nastupima, makar ne bio prevelik. Nikad nisam stvarala razmišljajući o zgrtanju velikog novca na kraju. Zato ukradite moje knjige, skinite albume s interneta, samo platite ulaznicu za koncert jer od toga živim. Nadam se da si možete priuštiti 10 eura.
VL: Ja sam danas kupila CD...
- Nadam se da ćeš imati za hranu sutra. Mogu ti dati sendvič.
VL: Je li to nova taktika? Sendvič uz CD?
- (Smijeh) To bi moglo proći! Sendvič uz svaki nastup! I tako me zovu Lunch jer sam krala hranu za prijatelje. U svakom slučaju, zaista ti nudim sendvič ako želiš.
VL: Hvala, biti ću u redu... radije mi recite nešto o glazbenim suradnjama. Radili ste s mnogim zvučnim imenima.
- Uvijek sam voljela surađivati. Po prirodi sam konceptualist. Najčešće u glavi stvorim koncept zvuka ili slike, a kad se sjetim idealnog partnera za realizaciju, progonim ga dok ne pristane. Ponekad skupa idemo na turneju, nekad samo snimimo album, uvijek se rodi neko jedinstveno iskustvo.
VL: Je li lako raditi s vama?
- Mislim da je. S dečkima iz Gallon Drunka, koji su sad u Big Sexy Noiseu, radim već 10 godina. Smatram se goničem stoke. Volim gurati ljude, tjerati ih da rade nove stvari. To je ono što najbolje radim.
VL: Tako je bilo i dok ste 1970-ih gradili newyoršku no wave scenu...
- Da, to je bio neponovljiv period. No wave je jedini žanr koji je bio definiran onim što nije. Nije melodičan, nije orijentiran na publiku, nije popularan, disidentski je i ljutit, ne zvuči kao druge stvari. Kad kažete punk rock ili blues, znate kakav je to zvuk. Kad kažete no wave, možete zamisliti gomilu različitih stvari koje su definirane onim što nisu. New York je tada bio očajan, prljav, mračan i opasan, što je kao magnet privlačilo mnoge tipove umjetnika. Fotografi, slikari, glazbenici... svi su radili u nekoliko medija, stvarali u trenutku, da bi već idući tjedan predstavljali nove radove. Bilo je to nevjerojatno vrijeme.
VL: Ima li danas sličnih umjetnika?
- Na prvu loptu, jako mi se sviđa Carla Bozulich iz Evangeliste. Ali ne mora to nužno biti umjetnost. Važno je da svaka individua nađe način izražavanja, radilo se o glazbi, arhitekturi, kirurgiji ili psihijatriji. Morate pronaći sveto mjesto u koje ćete staviti svoju strast i otrov.
