U jednom tjednu dvije su hrvatske operne kuće, riječka i zagrebačka premijerno izvele isti naslov, Puccinijevu popularnu operu "Madama Butterfly", o mladoj Japanki koja cijelog života čeka svog muškarca stranca u očekivanju ljubavnog sretnog kraja kojeg ne postoji. Zagrebačku je predstavu režirao gost iz Italije Andrea Cigni, a uz njega i cijeli autorski tim predstave je talijanski, zahvaljujući koprodukciji Opere zagrebačkog HNK-a i Fondacije Arena di Verona.
Veronska će publika tako ovu Puccinijevu operu gledati u svom kazalištu u prosincu, ali sa drugim pjevačima i drugim dirigentom. Naslovnu, izrazito zahtjevnu ulogu mlade Japanke Cio-Cio-San na premijeri je pjevala Valentina Fijačko Kobić, krajnje kultivirana pjevačica lijepog zapjeva, naročito u piano dijelovima, u čijoj kreaciji još ima prostora za napredak. Solidan, ali ništa više od toga bio je talijanski tenor Angelo Fiore kao Benjamin Franklin Pinkerton. Pravim pučinijevskim glasom imponirao je bariton Ljubomir Puškarić kao američki konzul Sharpless, Suzuki je bila uredna Sofia Ameli Gojić, a upravo odličan i to i glumački, kao i pjevački bio je tenor Ivo Gamulin kao ženidbeni posrednik Goro.
Da su i drugi solisti išli njegovim putem, predstava bi bila punokrvnija i životnija. Ovako, u krajnje konvencionalnoj i plošnoj režiji Andrea Cignija i njegove ekipe (scenograf Dario Gessati, kostimografkinja Valeria Donata Bettella te oblikovateljica svjetla Fiammetta Baldiserri) ali i na mahove pretromim tempima dirigenta Marcella Mottadellija najnovija zagrebačka "Madama Butterfly" nije opravdala visoka očekivanja koja prate izvedbe ove doista omiljene i krajnje emotivne Puccinijeve opere koja se u Zagrebu izvodi od daleke 1910. godine.
Nevjerojatno je da čovjek po profesiji pravnik ima mogućnost pričati o Puccinijevoj partituri. Predstava je bila očajna, ali to Denis Derk, ne može nikako profesionalno popratiti svojom kritikom.