Damir Karakaš rođen je 1967. godine u Plašćici pokraj Brinja u Lici. Jedan je od najoriginalnijih hrvatskih suvremenih pisaca. Upravo je objavio četvrti roman "Blue Moon". Prevođen je na desetak jezika. Ima golemu biblioteku, voli svirati harmoniku, a bavio se i novinarstvom, između ostaloga pišući i u Večernjem listu.
:: Kada je Francuz Modiano nedavno dobio Nobela, istaknuto je da ne piše duge romane. To je očito i tvoj stil, pisanje romana od stotinjak stranica?
Pišem teško da bi se to što lakše moglo čitati, tih stotinjak stranica cijedim oko pet godina. Živim samo od pisanja i potpuno sam predan tom svom poslu. Ponekad kada noću ležim u krevetu padne mi na pamet neka riječ, ustanem, palim kompjuter, stavim tu riječ, ugasim kompjuter pa mi nakon pola sata ponovno padne na pamet neka riječ i opet se dižem jer u svom tekstu želim uvijek pravu riječ na pravom mjestu. Dvije riječi kojima sam, primjerice, opisao penis svinje u zbirci priča Kino Lika tražio sam jako dugo, a kad sam ih napokon našao, bio sam najsretniji čovjek na svijetu. Inače, kod pisanja uvijek su me fascinirali oni pisci koji s minimalno riječi mogu toliko puno toga reći.
:: U svoj novi roman "Blue Moon" uvrstio si brojne teme, od onih povijesnih i socioloških do glazbenih i egzistencijalističkih. Koja je tema tebi tu najvažnija?
Eto vidiš, puno tema, puno toga u romanu, a sve stalo u 130 stranica pa se još jednom potvrdilo – što stane u tisuću stranica, stane i u njih sto. Ivo Andrić je svoje remek-djelo "Prokleta avlija" skratio sa 500 na 100 stranica. Inače, roman Blue Moon između ostaloga bavi se i traumama obiteljskog naslijeđa koje su uvjetovane raznoraznim utjecajima, zemljopisnim, povijesnim, etnološko-antropološkim, naravno i političkim. Jedan momak iz Like koji traži svoj put, bori se protiv stava "ja sam te stvorio, ja ću te i ubiti". Samo što je na ovim našim prostorima raskid s tim stavom moguć jedino kroz batine, jauk, smrt, rat.
:: Je li taj roman zapravo alternativna povijest nastanka hrvatske samostalne države?
Na neke stvari potrebno je gledati iz nekih drugih rakursa i onda ćemo biti bliži istini. Ovako svi udaraju samo po svojoj žici. Ali zapela mi je u tvom pitanju za oko hrvatska samostalna država, pa ona je bila samostalna i postojala jedino dok sam kao dragovoljac bio u rovu i sanjao je kao poštenu, pravednu, samostalnu. Ali ona nije samostalna, kad prodate svoje banke, najvažnije tvornice, dugujete toliki novac, ne možete biti samostalni. Ništa od Hrvatske, piši kući propalo. Iako, da se malo našalim, u zadnje vrijeme krenuli smo malo gore, naime, toliko smo bubnuli na dno da smo se sad od tog pada odbili i krenuli malo gore.
Noževi pred crkvama
:: Koliko su pisci zapravo i povjesničari? Koliko njihova djela mogu u nekom kasnijem periodu utjecati i na pisanje i na stavove profesionalnih povjesničara?
Da bih napisao ovaj roman, morao sam se baviti i poviješću, ali to mi nije bilo teško jer sam uvijek volio povijest. Sjećam se da sam nekoć u senjskoj gimnaziji bio omiljeni đak profesorice iz povijesti koja je bila strah i trepet gimnazije. Uvijek su me zanimale neke stvari iz povijesti, posebno neki detalji iz kojih se opet može iščitavati niz drugih stvari. Primjerice, kad je Sava Kovačević poginuo, a svuda su prštale bombe i fijukali meci, netko mu je od suboraca u tom metežu ukrao pištolj. Pa, recimo, kada Čabrinović iz Mlade Bosne bježi pred žandarima i viče na sav glas, gacajući po Miljacki: "Ja sam slavan, ja sam slavan!". A zbilja mislim da neki romani, iako su fikcija, mogu utjecati na stavove profesionalnih povjesničara, kao uostalom i na stavove drugih ljudi, možda ponekad čisto da im otvore neku, nazovimo to tako, čakru, koju bi povjesničar mogao kasnije detaljno istražiti jer umjetnost je tu uglavnom da postavlja pitanja, a ne da daje odgovore.
:: Smatraš li ti sebe zavičajnim piscem?
Ne volim tu riječ zavičaj, uvijek sam bježao od mjesta koja imaju u sebi tu riječ. Posebno sam za života u inozemstvu bježao od tih zavičajnih klubova iz kojih se ide u crkvu pa se vani ostave pištolji i noževi da se opet uzmu kad se pomoliš dragom Bogu. Jedino zavičajne restorane mogu podnijeti, pogotovo ako ima sira i polica.
:: O Lici su pisali i Mile Budak i Ante Pavelić. Jesi li čitao njihove knjige?
Još kao klinac pronašao sam na jednom tavanu u svom selu Pavelićevu "Liepu Plavku" i još neku pjesmaricu u kojoj puška puca, a top riče, a djed koji je u ratu bio ustaša rekao mi je: "Bacaj to, vidit će te netko". Mogu samo reći da sam od ove dvojice književnika pročitao dovoljno da mogu reći da su talentirani za književnost isto onoliko koliko je telegrafski stup talentiran za plesanje tanga. Junak jednog od mojih prvih romana kaže da je čitao Budakove knjige i da su mu zanimljive koliko i manifesti agrarne reforme. Ja bih nadodao da Budaka u prvom redu percipiram kao tipa koji hoda uokolo u ustaškoj uniformi i ponavljala riječi svoga uzora Goebbelsa: "Kada mi netko spomene kulturu, ja se mašim za samokres.". A kako je u ovom apsurdistanu od države sve moguće, danas čak imamo ulicu i na otoku Visu s imenom Mile Budaka, koji je sa svojom bratijom te ljude i taj otok prodao na nemilost talijanskim fašistima. No fokusirajmo se ovdje samo na književnost, što dakle mladi čovjek može naučiti od ovog književnika zastupljenog u lektiri: da treba mrziti Srbe i Židove, ne prati zube, ne znati nijedan strani jezik i da obavezno treba hodati u opancima, a ne daj bože u čizmama koje si kupio na zapadu, pa makar ti noga cijeli dan bila mokra jer, ako ne hodaš u opancima dida Vidurine, izdao si rodni kraj, svoje selo, svoje korijene, iznevjerio svoje pretke i domovinu koji će se zbog toga okretati u grobu.
:: Kada je Matanić prije šest godina snimio film "Kino Lika" po tvojoj zbirci priča, bilo je i onih koji su tražili zabranu prikazivanja. Tko će snimiti film po "Blue Moonu" i hoće li se tu tražiti zabrana?
Nemam nikakvih problema ako se nekome ne sviđa film "Kino Lika" ili neka moja knjiga, osim toga, kakav je to čovjek koji se svakome sviđa. A ljubav prema svome kraju i Lici može se pokazivati i kritikom, kažu da je to najviši oblik ljubavi. Najlakše je hvaliti, vikati da je Lika Švicarska, onda dođu ljudi u tu novu Švicarsku pa vide da iz asfalta raste trava, a najjača su privredna grana kladionice i kafići u kojima trešti Arkanova udovica. Inače, dok pišem neku svoju knjigu, nikad ne razmišljam o filmu. Osim toga, knjiga je knjiga, a film po knjizi kao da nekome prepričavaš tu knjigu. Što se pak tiče zabranjivanja filma, uvijek je dobro za film kad neki traže njegovu zabranu, to je besplatna reklama. Zahvaljujući njima Kino Lika, iako nije populistički film, skupio je te godine u domaćim kinima više od dvadeset tisuća gledatelja, što je bilo sjajno. Ako bude filma po ovoj knjizi, volio bih da se opet pojave, traže zabranu, jer vani se takve ljude masno plaća, a ovdje vam oni sve odrade besplatno. Inače, film "Kino Lika" dobio je i brojne nagrade na uglednim festivalima u svijetu, gledala ga je lani na HTV-u i moja mama, a kad sam je ujutro nazvao da vidim kako je bilo, rekla je samo: "Dobro da je tata zaspao".
Prijestolnica nekulture
:: Tvoj stil pisanja čak je i u enciklopediji opisan kao surov i vulgaran. No jesi li se ti toj vulgarnosti i surovosti naučio u Lici ili na ulicama Pariza, u crnoj kronici Večernjeg lista ili živeći u ovom ulickanom Zagrebu?
Ponekad sam u nekim svojim prijašnjim knjigama bio, kako to neki kažu, vulgaran, valjda zbog sočnih psovki nekih mojih likova, u onoj mjeri u kojoj sam što vjernije htio dočarati svijet u kojem živimo, nebitno je li to Lika ili Pariz. Što se tiče tih psovki, neki ljudi iz Like znali su mi prigovarati zbog njih, vikati da oni ne psuju i dok bi mi to objašnjavali već bi opsovali više puta nego taj lik koji psuje u romanu. S druge strane, uvijek su mi išli na živce oni pisci koji opisuju dovikivanje dvojice čobana s brda na brdo tako da to izgleda kao da razgovaraju Platon i Aristotel.
:: Prolazi li pisac financijski bolje kada piše drame za kazalište ili kada piše romane i kratke priče?
Teško je baviti se književnošću u Hrvatskoj. Srećom, knjige mi se prevode vani, nedavno mi je u Njemačkoj kod uglednog izdavača u Berlinu izašao roman "Sjajno mjesto za nesreću", u Češkoj taj roman i "Kino Lika" pa nekako guram. A ako zagusti, uvijek sam spreman na cirkularu piliti drva jer nikakav posao nije sramota, osim onog koji radi većina domaćih političara.
:: Šalješ li svoje rukopise na natječaje na kojima su imena autora sakrivena šifrom?
Nikad ne šaljem svoje rukopise na natječaje, dobro možda sam poslao jednom, najviše dvaput u životu, a ni nagrade me baš ne idu. Samo sam jednom dobio književnu nagradu u životu, i to kad sam živio u Parizu, bila je nagrada za kratku priču koja je raspisana u Bosni i Hercegovini, sjećam se da je u žiriju bio vaš kolumnist Nino Raspudić. Dobio sam oko sto bosanskih maraka i taman mi je dobro došlo jer sam bio bez novca, a trebao sam nešto u Hrvatsku pa sam za taj novac kupio autobusnu kartu iz Pariza do Zagreba.
:: Je li točan dojam da Hrvatska, iako je formalno ušla u Europsku uniju, nekako ponovno živi u atmosferi s početka devedesetih?
Nisu baš devedesete, ali nikad ovdje neće biti bolje. Mi smo još u Prvom i Drugom svjetskom ratu. I nisu bezveze na Balkanu obavezni dijelovi brojnih narodnih nošnji kubura i jatagan.
:: Pratiš li sudski proces Josipu Perkoviću u Münchenu?
Više me zanima tko je od onih koji su priželjkivali Veliku Srbiju na početku 1991. godine u Žutoj Lokvi ubio četiri policajca iz Brinja, iza leđa i kukavički. A čini mi se, ako se počne otkrivati tko je sve bio u Udbi i špijao za Udbu, ispast će da nam je Udba stvorila i neovisnu Hrvatsku jer Udba je očito naša sudba.
:: Izlaziš li na izbore? Za koga da glasam? Kad su ono bile devedesete, bili su izbori tamo u nekoj školi kod mene i trebalo je izabrati nekog pametnog i mudrog u tim teškim vremenima. Izašao je jedan stari, pušio zadovoljno cigaretu, ja sam ga pitao koga ste izabrali, a to opisujem i u jednom svom romanu, on mi je ponosno rekao: "Veliki je to čovjek, ima crni pojas treći dan." Ni sad nije ništa drugačije, političari se pred izbore razbacuju velikim riječima, a velike riječi u šupljim glavama uvijek lijepo odzvanjaju.
:: Koji bi hrvatski grad po tebi trebao biti europska prijestolnica kulture?
Pogledaj samo proračun za kulturu, kao da čitaš Alan Forda. Hoću reći, puno bi mi lakše bilo odgovoriti na pitanje koji bi hrvatski grad trebao biti europska prijestolnica nekulture s obzirom na to kakav kultura ima status u ovoj našoj državi u kojoj je glavni nacionalni interes: u se, na se i poda se.
:: Je li LGBT zastavi mjesto na nekom nacionalnom kazalištu u Hrvatskoj, i to još na Dan neovisnosti?
To je ovo što je Oliver Frljić napravio, ne znam točno o čemu se radi, ali ako je to akcija koja ide u prilog ljudskim pravima, onda sam ja uvijek za. Inače, Frljića cijenim i kao sjajnog redatelja. Njegova je predstava "Mrzim istinu" vrh vrhova.
:: Koliko često danas sviraš harmoniku?
Svaki dan, imam troje djece pa svatko hoće nešto drugo. A nekad i sebi za dušu nešto odsviram. Harmonika je moja velika ljubav, sviram je 37 godina. Volim i slušati vrhunske harmonikaše, a kad zasvira neponovljivi Ismet Alajbegović Šerbo, onda mi dođe da uzmem svoju harmoniku, bacim je kroz prozor i više nikad ne zasviram. On nije znao note, ali je mogao savršeno odsvirati svaku stvar koju čuje, pisak lokomotive, pjesmu zrikavca, svaki zvuk u prirodi. Za njega je i Ivo Tijardović jednom rekao da je genij.
:: Razmišljaš li o povratku u novinarstvo?
Želim ispuniti svoju sudbinu pisca i to je jedino što me zanima.
SVi dobro znaju u ZG da je Karakaš obični folerant i lažov. Kaže da je bio bezkučnik u Francuskoj a u stvrai se vucara po tuđima stanovima i salonima. Nema ni zrno talenta , voli paradita sa mornaričkim kaputom i umišljen je da je neki pisac...Jadno što moramo tog provincijlanog frika podnositi. Ovaj novinar Denis Derk nikada nije završio novinarstavo i pišae članke po narudžbi EPH...Bit će da je Karakaš naručio i platio članak.