Uoči zagrebačke premijere filma “Oslobođenje Skoplja” na Zagreb film festivalu Rade Šerbedžija otputovao je u Bratislavu. Tamo je u petak 11. studenoga “Oslobođenje Skoplja” otvorilo međunarodni filmski festival, a Šerbedžija je dobio nagradu za životno djelo, za svoj cjelokupan umjetnički rad.
U “Oslobođenju Skoplja” redatelj ste sa sinom Danilom, koscenarist s Dušanom Jovanovićem i glumac. To i nije čest slučaj?
Cijeli je taj projekt moja vizija i moj san.
Je li taj projekt i vaš kapric?
Ni govora. Nego baš udivljenost tom dramom. Obožavao sam taj tekst. Bila je to jedna od najbolje napisanih kazališnih drama tih godina, a napisana je 1975. godine.
U Zagrebu ste tu legendarnu predstavu igrali na srednjoškolskom igralištu, kod današnjeg Muzeja Mimare?
Premijera je bila u dvorištu Lapidarija. Režirao je Ljubiša Ristić, to je bila predstava KPGT-a. S njom smo proputovali cijeli svijet i osvojili nagradu na Off Broadwayu. Tada sam vidio koliko je taj tekst interesantan za zapadni svijet. Tako sam napravio scenarij, koji smo doradili s Dušanom. Dobili smo dobra sredstva od Makedonije, jer je to ratni, skup film. Režirao sam film, ali kako su me producenti nagovorili da igram svoju ulogu, nagovorio sam Danila da radi sa mnom.
To vam je bila prva filmska režija?
Režirao sam četrnaest predstava, ali to bi mi bio prvi film. S Danilom smo napravili klasični film. Ne može se reći da je dovoljno interesantan za europske festivale poput Cannesa ili Berlina, koji traže suvremenost. Nešto avangardno. Ali htio sam napraviti dobru dramu koja je aktualna po činjenici da je tu riječ o dječaku koji odrasta u ratu. Živeći danas ovaj okrutni svijet, ravnodušni smo prema stvarima koje nas iskreno bole i zaboravljamo ih već sljedećeg dana. To je prokletstvo suvremenog života.
“Oslobođenje Skoplja” bavi se Drugim svjetskim ratom. Koliko je ta tema aktualna?
Aktualna je svojom nesrećom. Nesrećom zbog užasa Drugog svjetskog rata i nesrećom u običnoj makedonskoj obitelji. Iste takve nesreće možemo naći u svim ratovima koji su se dogodili na ovim prostorima. Izaziva jezu da živiš svoj mirni život i onda se jednog dana sve preokrene. Kao što Krleža veli, opet će se pogasiti svjetla u balkanskim krčmama i zasjat će noževi na mjesečini...
Za koju ste publiku radili taj film?
To je film za publiku koja, kako bi Rosenkrantz rekao, želi dobru priču koja ima početak, sredinu i kraj. To ima i ovaj naš film, iako nije sasvim realističan. Ima u njemu i nekog nadrealizma.
A kako je bilo raditi sa sinom?
Odlično. Danilo i ja se slažemo što se tiče umjetnosti, svjetonazora, politike... Svađamo se oko sitnica, kao otac i sin.
Hoće li vas on učlaniti u Hrvatsko društvo filmskih redatelja, gdje je predsjednik?
Neću se učlanjivati u to društvo. Nisam ni član Hrvatskog društva dramskih umjetnika, ali član sam Hrvatskog društva pisaca.
Njihov predsjednik Nikola Petković napravio je izbor pjesama za zbirku “Stranac” koju je objavio VBZ. Jeste li zadovoljni izborom?
Jako. Najviše ima pjesama iz knjige “Prijatelj ga, kaže, više ne poznaje” koju je objavio Feral Tribune. Ona i sadrži neke moje najrelevantnije pjesme.
Smatrate li se pjesnikom?
Iako sam objavio tri knjige pjesama, ne mogu reći da se osjećam pjesnikom. Leonard Cohen prije svega je pjesnik, a tek onda kantautor. Dylan je prije kantautor, pa tek onda pjesnik. Okudžava je prije bio pjesnik, a tek onda kantautor. Arsen Dedić je podjednako. Ovo su sve književnici i kantautori, a ja imam drugu strast, teatar i film. Pjesništvo nije moja prava vokacija. Pjesništvom se ne bavim dovoljno ozbiljno. Danas pjesništvo više nije emocija i stvar trenutka, koliko duboka osviještenost o tome kuda jezična sintaksa ide. Danas se više ne može pisati poezija po uzoru na Jesenjina. Danas poezija ide do neke vrste apsurda, do škrtosti u riječima. A ja još uvijek pišem poeziju iz srca, a ne iz duboke literarne osviještenosti.
Nova se zbirka zove “Stranac”. Naslov je manifestni?
Kada čovjek u životu izgubi nešto što je zvao domovinom, bez obzira na to što ja sada i Hrvatsku smatram domovinom, ostaje stranac. Danijel Dragojević privatno mi je rekao: “Joj što vam zavidim, uspjeli ste postati stranac u vlastitoj zemlji”. Kada postanete stranac, počinjete živjeti drugim životom. Sjećam se tih tišina, godina u Londonu kada sam hodao u četiri zida kao lav u kavezu. Sjećam se vremena kada nisam imao para. Ali, odjedanput ti svijet postaje bliži. Čitav planet. I shvaćam Miću Karamazova od Dostojevskog kada Aljoši u samici veli: “Brate, Aljoša, ja sam otkrio novog čovjeka u sebi. Osjetio sam da onaj čovjek kojeg gledam iza rešetaka ima isto srce i istu dušu kao i ja”. Isto govori i Tin Ujević u “Pobratimstvu lica u svemiru”.
Nedostaje li vam pozornica Dramskog kazališta Gavella?
Ne jer je mala i neudobna. Ali nedostaju mi neke predstave i neki prijatelji poput Ivice Vidovića, Zidarića, Inge Appelt, Helene Buljan... Fali mi teatar, jer još imam snage kao glumac. Volio bih igrati, ali neću nikada, u ZeKaeMu, i to zbog idealne pozornice i fantastične akustike i super ansambla.
Na HRT-u stalno repriziraju serije s vama u glavnim ulogama. Stignete li to pogledati?
Ne. Nemam u kući svoje filmove ni ploče. Moja Lenka samo je stavila nekoliko plakata od filmova “Prije kiše” i “Fugitive pieces”... Ne sakupljam ništa. Ni nagrade. Bezobrazan sam. Čini se kao da mislim da ću živjeti vječno. Volim na televiziji gledati sport. Ne gledam dnevnike, politiku.
Znate li da je Trump pobijedio?
Naravno da znam.
Je li vam logično da je toliko američkih umjetnika protestiralo protiv Trumpa?
Ljude je preplašilo njegovo neznanje i otvoreni rasizam. Ali, Slavoljub Žižek nedavno je napisao da je Trump užas, ali da ima samo jedna groznija stvar, a to je Hillary. I za mene je gora. Trump je samo trampav čovjek, ali Hillary dolazi iz duboko ustoličenog sistema američke politike koji traje godinama, politike koja je dežurni policajac i koja je omogućila velikim koncernima da se enormno bogate, kao i banke. Cijela američka politika u rukama je korporacija. Koliko jedna arogantna američka politika može htjeti da u mjesec dana promijeni običaje u nekoj zemlji koja je potpuno različita od američke kulture i o kojoj ne zna ništa? Ne može se skidati feredža s lica muslimanske žene nasilno, jer to je kao da joj dereš kožu. Znamo da su potlačene, ali ne može se to činiti sve do trenutka dok ona sama ne pokuša skinuti feredžu. Ne može se uređivati svijet samo po tvom poimanju svijeta.
Imate li vi religijskih iskustava?
Imam u smislu da poštujem religije i sve crkve, katoličke, pravoslavne, islamske, budističke... Poštujem sve ljude koji vjeruju. U mnogim religijama propisani su dobri običaji. Kada bi ih se držali, bili bi sretniji i zdraviji. Ja od rane mladosti kao Srbin obilježavam Badnju večer u svom stanu. Moja prva žena bila je katolkinja i radio sam to cijeli život. I rastali smo se, ali ja i dalje slavim Badnjak 24. prosinca. I pripremam odličan bakalar. Ali isto tako, slavim svoju slavu, Đurđevdan, kao i 1. maj i 29. novembar.
Je li odnos prema Jugoslaviji vrsta svjetovne religije?
Nije. Ne pripadam ljudima koji zagovaraju Jugoslaviju. Ona se pokazala nezrela da postoji. Ali treba se sjećati lijepih stvari koje su se u njoj događale. Sjećam se zaprega koje su u Novom Sadu dočekivale nas hrvatske glumce. Kako da zaboravim Plećaša i Slavnića kako si dobacuju lopte ili Dražena Petrovića i Divca. Ne može se to preko noći proglasiti zločinačkom organizacijom i zločinačkim životom. Pri tome duboko suosjećam sa svim ljudima koji su se teško osjećali u toj zemlji. Jer boljševizam je znao biti i krut, rigorozan i neinteligentan, ali u svemu tome bilo je i divnih stvari koje se ne mogu zaboraviti. Moj odnos prema Jugoslaviji moj je odnos prema našim životima, a ne prema političkoj ideji.
Ovih je dana i Ministarstvo branitelja polemiziralo s vama?
Uistinu sam ostao šokiran kada su me zvali iz hrvatskih novina da komentiram službenu izjavu Ministarstva branitelja kojom su me napali zbog mojih tobožnjih izjava na beogradskom Sajmu knjiga prije nekoliko dana. Izjavili su da sam rekao nešto što nisam rekao. Da sam spominjao Domovinski rat i branitelje u Hrvatskoj u lošem kontekstu, što uopće nije istina jer nijednom riječju nisam spomenuo ni Domovinski rat ni branitelje u Hrvatskoj. Govorio sam o besmislu ratova i o tome da se nisu trebali dogoditi. Uostalom, tražit ću transkript s te moje press konferencije i poslati ga Ministarstvu branitelja. Zar nije čudno da jedna ozbiljna politička institucija kao što je to Ministarstvo branitelja neprovjereno koristi novinske informacije iz strane države i donosi zaključke koji se nisu čak pojavili ni u srpskom tisku? Ta njihova politička kleveta koja počiva na laži i izmišljenim činjenicama opasna je stvar koja se događa u ovoj državi. Poslat ću pismo Ministarstvu branitelja i tražiti od njih da mi se ispričaju.
samo da me blokirate😀😀😀!!! "crkni vise rade ili odseli u svoju drzavu jugoslaviju"....plizzzz blokirajte me jer onda znam da sam dobro napisao...