Od samih je svojih početaka Teatar Exit kazalište glumačke izvrsnosti, u kojem su manje važni luksuzni kostimi, sjajna scena ili redateljske ekshibicije. To je kazalište koje upravo glumcima pruža neviđene šanse i od njih zauzvrat očekuje svaku mrvu talenta, umijeća i snage. Za potvrdu te tvrdnje dovoljno je reći, primjerice, “Kauboji”, “Dekadencija”, “Kako misliš mene nema?” ili “Plemena”... I baš zato velika je vijest da osnivač i ravnatelj Exita Matko Raguž priprema novu premijeru s petero mladih, javnosti uglavnom nepoznatih glumaca. Ovih dana “plešu” svoj ples s koronavirusom, premijeru zakazanu za subotu 29. siječnja morali su odgoditi, ali sudeći po onome što smo vidjeli na probi, izgledno je da Exit ima novu hit-predstavu, nastalu po romanu Jure Karasa, nabijenu mladenačkom energijom i punu ludo talentiranih mladih ljudi koji glume, sviraju, pjevaju... Ovo je njihova priča.
Domagoj Ivanković na neki je način “stari” eksitovac, iako je na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku diplomirao u rujnu prošle godine. U Zagrebu je od 2019., doveo ga je pokojni Saša Anočić, s kojim je radio predstavu “Gospodin Noubadi”, za koju je upravo Domagoj nominiran za Nagradu hrvatskog glumišta za mlade umjetnike, ali i nagrađen za najbolju mušku ulogu na Međunarodnim kazališnim susretima u Brčkom.
– S Teatrom Exit prvi sam se put susreo kao srednjoškolac, kada sam u rodnim Vinkovcima gledao “Nemirne noge”, također predstavu Saše Anočića. Tada sam sebi rekao da želim raditi s tim čovjekom, u tom kazalištu. I zauvijek ću pamtiti dan kada me na hodniku Akademije Sale zaustavio i rekao: “Želim raditi predstavu s tobom.” Tada se promijenio cijeli moj svijet. Sa Sašom sam istinski upoznao i Exit i Matka, a sada me Matko pozvao u novu predstavu – rekao nam je mladi glumac. Domagoj rad na “Realistima” opisuje kao prekrasan i hvali ekipu mladih glumaca koja se okupila na projektu i koji dolaze s različitih akademija – zagrebačke, riječke i osječke. Cijela ekipa slaže se s tvrdnjom da je najteži posao mladog glumca postati “vidljiv”, početi raditi, nametnuti se redateljima, ali i publici. A baš njima dogodilo se da i od najtežeg ima teže, jer oni sve to moraju odraditi u koroni.
– Dogodilo se da mi završavamo akademije, a tržište se zatvara, ali svi mi pokušavamo raditi što je više moguće, oslanjamo se na neke samostalne projekte, s kolegama snimamo filmiće, ispite... sve samo da budemo u toku – kaže Domagoj, koji zbog toga još više cijeni to što je Matko Raguž za “Realiste” okupio mladu glumačku ekipu iz raznih gradova u kojoj je prepoznao eksitovsku estetiku glume. I samo biti tu već je čudo, raditi na novoj predstavi, a kasnije igranje da i ne spominjem – kaže Domagoj, a s tim se riječima slažu i svi ostali, svjesni kakvu su šansu dobili.
Jedina žena u toj ekipi je Nika Ivančić, Puljanka koja je 2019. magistrirala u Rijeci kod Rade Šerbedžije. Slobodnjak je i radi, kako kaže, “gdje ima posla”, no ističe da je zbog korone zaista sve mnogo teže.
– Počne rad na nekom projektu i onda sve stane, sve se zakomplicira. Ali sretna sam što radim, jer znam da ima jako puno ljudi koji u ovoj situaciji ne mogu naći posao. Moja prva asocijacija na Teatar Exit uvijek su glumci, jer ovo je glumačko kazalište koje se bavi glumcem i koje cijeni sirov talent. Meni je ovo prvi projekt u Exitu i priznajem da je zastrašujuće – kaže nam Nika pa se smije na moje pitanje što to zaboga Matko Raguž radi s njima na probama.
– Ovdje nema skrivanja. To smo samo mi, ogoljeli na sceni. Sve se vidi. I zato je toliko uzbudljivo – govori nam potom Nika i opisuje kako se među ekipom na sceni u ovom projektu zaista dogodila “kemija” i da se nada da će je i publika prepoznati.
Priča Fabijana Komljenovića je drukčija. On je već diplomirao na Glazbenoj akademiji 2016., sada studira glumu i na četvrtoj je godini, u klasi Bobe Jelčića. I, naravno, svi ga pitaju zašto gluma nakon glazbe, na što on odgovara:
– Studirao sam glazbenu pedagogiju i imali smo mnogo scenskih iskustava, a tu sam se zainteresirao za glumu. Na prvoj godini radili smo operu “Carmen” s Krešom Dolenčićem i to je bilo veliko iskustvo koje me se dojmilo. Nakon toga sam, srećom, dobivao stalno nove prilike, radio mjuzikl u Komediji pa predstavu “Kao na nebu” u Gavelli, a nakon toga su me u Histrionima u predstavi “Famozna”, budući da sviram klavir, uzeli za ulogu korepetitora, uz Anju Šovagović Despot. I tada sam upisao glumu. Osjećam u njoj jako velik prostor za učenje, i to ne samo o glumi nego o svemu – kaže Fabijan.
On je iz Novske i sjeća se svih predstava Exita koje su gostovale u njegovu gradu, prve “Kako misliš mene nema?”, za koju kaže da ga se dojmila i zato što je napravljena za dva mlada glumca te da je princip vrlo sličan ovome što sada rade u “Realistima”. Priznaje da ga pogađa ovo vrijeme u kojem se ništa ne može planirati.
Od svih njih ovih dana najviše posla ima Rok Juričić, koji osim u “Realistima” u Exitu u ZKM-u radi “Braću Karamazove” s redateljem Oliverom Frljićem. Diplomirao je 2019. na prestižnoj Royal Central School of Speech and Drama u Londonu, a u Zagrebu ga do diplome, u klasi Kreše Dolenčića, dijeli još jedan ispit, iako je za diplomsku predstavu “Tartuffe” već dobio brojne pohvale.
– U ovim okolnostima cijelo vrijeme očekujem da će sve stati, ali zapravo puno radim – govori ovaj mladi glumac, a na pitanje o prvoj asocijaciji na Exit spremno odgovara: “Kauboji” te objašnjava kako je to ne samo prva predstava koju je gledao u Exitu nego i predstava koju je pogledao najviše puta. Što se tiče predstave “Realisti”, ističe da od svakog glumca zahtijeva mnoge vještine te da je, radeći na njoj, naučio mnogo toga što nije znao. Dodaje da mu se često događa da glumački zadaci koji se od njega traže zahtijevaju i glazbu te da je, čak i kada glazba nije eksplicitna i tema predstave (u “Realistima” glumci sviraju kao bend), ona za njega uvijek u korelaciji s dramom.
– Kada imam tako natrpan raspored kao sada s “Karamazovima” i “Realistima”, za mene je to još jedan dodatni motiv jer gužva od mene traži posebnu koncentraciju. Naravno da ima dana kada bih želio da postoji samo jedna stvar kojom se bavim, ali, na kraju krajeva, ta podjela pažnje i koncentracije dobar je trening za budućnost, jer u svakoj predstavi postoji tisuću stvari na koje se moraš koncentrirati – govori Rok.
Nikola Nedić rođeni je Zagrepčanin, a sedam godina bio je član Drame HNK Rijeka. U Rijeci je, u klasi Rade Šerbedžije, završio Akademiju, a onda je, koroni unatoč, odlučio otići u slobodnjake.
– Nisam imao to iskustvo, na drugoj godini Akademije počeo sam raditi u kazalištu i prerano sam institucionaliziran. Znam da ovo baš i nije vrijeme za ostavljanje stalnog posla, bolje reći posebno je zafrkano, ali činilo mi se da to moram napraviti prije tridesete, ili nikada neću otići i ostat ću tamo cijeli život – kaže Nikola i sve nas tješi govoreći da su ljudi već progurali mnogo veće krize nego što je ova naša pandemija. I opstali u njima. Opstali i zahvaljujući kazalištu.
