Ciklus važnih gostovanja jesenske sezone dvorane Lisinski obilježit će koncert Artura Sandovala koji 9. listopada svira uz Jazz orkestar HRT-a. Dovoljno je spomenuti njegovih deset Grammyja, šest Billboarda i Emmy, činjenicu da zvuk njegove trube odzvanja u skladbama Woddyja Hermana, Michaela Legranda, Josha Grobana, Tonya Benneta, Franka Sinatre, Paula Anke i Roda Stewarta, a glazbu sklada za filmove redovito nominirane za Oscara. Legenda svjetskog jazza, trubač, pijanist, skladatelj i profesor. Karijeru je počeo 1977. na rodnoj Kubi pod utjecajem Charlieja Parkera, Clifforda Browna i Dizzyja Gillespieja koji mu postaje mentor i prijatelj, a nešto o njihovu odnosu, životu i slavi ispričao nam je uoči dolaska u Zagreb.
Kada ste ušli u svijet glazbe?
Na Kubi nije bilo lako doći do instrumenta, no teta mi je uspjela nabaviti malu trubu. Bio sam ushićen jer sam dobio pravi instrument, ali početak sviranja nije bio idiličan. Imao sam deset godina i došao sam k jednom kubanskom učitelju trube koji mi je samo suho rekao da počnem svirati. To je, naravno, bilo nemoguće jer do tada nisam nikada svirao, na što mi je samo grubo savjetovao da odustanem i bavim se nečim drugim. Otišao sam kući plačući, ali u tom trenutku rodio se inat i čvrsto sam odlučio da me neće obeshrabriti i da ću uspjeti. Truba je od tog dana moja prva glazbena ljubav, ali ne mogu ne spomenuti klavir koji obožavam i na kojem uvijek skladam.
Ne možemo razgovarati o vašoj karijeri, a da ne spomenemo velikog Dizzyja Gillespieja koji vas je odredio na više načina.
Apsolutno! Susret s Dizzyjem zauvijek mi je promijenio život. Zahvaljujući njemu dobio sam politički azil i s obitelji se uspio preseliti u Ameriku. Oslobodio me od opresije u kojoj su vas mogli strpati u zatvor ako bi vas uhvatili kako slušate jazz. Darovao mi je slobodu i otvorio profesionalne i osobne mogućnosti o kojima se nisam usudio ni sanjati. Imao sam ogromnu sreću što sam ga sreo, a potom i dodatnu da sam počeo s njim svirati. Neopisiv je osjećaj ostvariti tako dubok odnos sa svojim herojem. Bio je moj mentor, moj prijatelj, moj učitelj i još mi je životna inspiracija.
Na pragu ste 70. rođendana, no i dalje svirate tempom mladića.
To je moguće samo kad radite ono što stvarno volite. Iskreno, malo je postalo zamorno jer počinjem starjeti. No s druge strane, koliko god bio star, hranim se energijom ljudi za koje sviram i to mi daje snagu za svaki sljedeći nastup.
Koliko koncerata godišnje odradite?
Jako puno. Statistički gledano, samo tjedan dana mjesečno sam kod kuće. Sve vam je jasno, stalno sam na putu.
Nije tajna da strasno volite pušiti cigare. Smeta li vam ta ovisnost pri sviranju trube?
Cigare pušim više od 50 godina i, srećom, to nikada nije utjecalo na moje sviranje. Znam da zvuči suludo, ali istina je.
O vašem životu i nastojanjima da svoju glazbu usprkos političkim problemima i zatvorenosti nekadašnje Kube podijelite sa svijetom 2000. godine snimljen je film “For Love or Country” u kojem vas glumi Andy Garcia.
Jako sam ponosan na taj film. Zahvalan sam HBO-u što se odlučio snimiti ga, a još više od tog čina cijenim činjenicu da su pristali ispričati priču onakvom kakva je doista bila, o tome što su prošli i što još uvijek prolaze mnogi koji su živjeli i žive na Kubi. Napisao sam i glazbenu temu koja podcrtava taj film za koju sam na kraju nagrađen i Emmyjem. Taj je film spomen na ono što sam prošao, no prava vrsta nasljedstva koje iza sebe želim ostaviti je znanje. Zato sam prije sedam godine pokrenuo Arturo Sandoval Institut. To je stopostotno neprofitna organizacija koja osigurava instrumente, glazbenu edukaciju i master tečajeve siromašnim studentima. Na taj način svima želim pružiti mogućnost da im glazba ispuni život, neovisno o financijskim mogućnostima i činjenici da škole konstantno režu satnicu glazbenog odgoja iz svojih programa.
Jazz i klasični trubač, briljantni pijanist, skladatelj i aranžer, vođa orkestra, dobar vokalist i profesor. Kako sve to uspijevate?
Vrlo jednostavno, nikada nisam prestao vježbati. U tome je sva tajna. Volim glazbu i nastojim se s pomoću nje izraziti na svaki mogući način. Samo treba vježbati i biti dosljedan i odlučan u želji da slijedite svoju strast dokle god imate inspiraciju.
Koji kriteriji moraju biti zadovoljeni kada birate trubu i pisak?
To određuje uho. Ako je zvuk gust, zaokružen i snažan, to je to. Cijeli život koristim pisak Vincent Bach. Probao sam sve, ali ovi su najbolji koji postoje. Što se tiče same trube, koristim dvije. Jednu koju zovem “Frankenstein”, prije mnogo godina u Miamiju sklopili su mi je od dijelova tri različite trube od kojih je svaka imala nešto posebno. Rezultat je truba koju koristim na koncertima i najbolja je koju sam ikada imao u rukama. Druga truba koju koristim prototip je koji mi je u Švicarskoj složio Thomas Inderbinen.
Koji je najvažniji savjet koji dajete svojim studentima?
Da je najvažnija stvar da su zaljubljeni u glazbu. To mora biti opsesija. Vježbanje ne smiju doživljavati kao obvezu ili potrebu, ono im mora biti užitak. Ako nisu zaljubljeni u glazbu, uvijek će nailaziti na zapreke po putu i u tom slučaju to za njih nije pravi smjer.
Kako se nosite s kritikama?
Uvažavam ih jer uvijek ima prostora za napredak, no važno mi je tko kritizira i s kojom namjerom. Nikada ne smijete pomisliti da sve znate i da ste dostigli točku u kojoj ste najbolji. Kada si to dozvolite, postali ste prava budala.
