Prošlotjedni Međunarodni dan jazza ekstenzivno je obilježen i u Hrvatskoj, što je izuzetno važno jer je jazz desetljećima ne samo važan dio domaće glazbe nego i ključan sastojak domaće kulturne scene. Da ne bježimo pretjerano u poznatu prošlost, zadnjih petnaestak godina posvjedočilo je o renesansi domaćeg jazza. Mnogi od njih priuštili su nam neke od najuzbudljivijih koncertnih projekata i studijskih albuma i stigli u inozemstvo sve do turneja po dalekoj Kini.
Anemija građana
Kina, koja, u ovom slučaju tu nije bila da bi spašavala Uljanik i 3. maj, već je najmnogoljudnija država na svijetu, sasvim je dobrovoljno prihvaćala neke od najtalentiranijih domaćih glazbenika. Nerazmjer između popularnosti i vrijednosti domaćeg jazza (kod nas) samo je još jedan dio stare i stalne legende o “bauku jazza” koji kruži među širokom publikom, kao i u mnogo drugih područja. Kvragu, ako će nam skorašnji EU izbori imati izlaznost glasača od (ako) 20 posto, a pola rock i pop-scene muku muči kako napuniti mali Dom sportova, logično je da se opća anemija građanki i građana prelila i u shvaćanje jazza. No, ne radi se tu ni o kakvom elitizmu, nego baš suprotno, krivom shvaćanju jazza kao “teške”, “ozbiljne” ili “komplicirane” glazbe, bez obzira na to što je povijest jazza i rubnih crossover izvedenica puna suprotnih primjera, u kojima su Afroamerikanci s ruba američke kulturne scene godinama prije nastanka rocka životnim i sviračkim senzibilitetom bili vodeći “rokeri”. Jer, ukratko, “jazz rocks”.
Koliko su fusion i jazz rock uspjeli probiti barijeru prema široj publici, toliko su većina drugih – ako nisu blagoslovljeni poput Matije Dedića s Manuom Katcheom na nedavnom koncertu (i albumu) – prokleti upravo pogrešnom predodžbom publike, ali i masovnih medija. No, jazz kao intuitivna i slobodnjačka glazba – naravno, kad je dobar – unazad nekoliko dekada priuštio je domaćoj javnosti putem domaćih festivala neke od najatraktivnijih koncerata koje smo uopće imali prilike vidjeti, pri čemu je mjera sviračke uzbudljivosti često nadilazila i ono što čujete na rock koncertima.
U čitavoj toj “crnoj rupi” pogrešnih pretpostavki i pokušaju da se šira javnost upozna s pravim licem jazza, pojavila se knjiga “Svijet jazza – od Adorna do Johna Zorna” (Sandorf), antologija tekstova koje je priredio jazz kritičar Saša Drach. Na 700 stranica na protočan način, u odličnom grafičkom prijelomu, knjiga prikuplja eseje o jazzu, od prevedenih do domaćih tekstova, novih i starih, preuzetih iz časopisa poput Republika i Quorum. Najkraće rečeno, knjiga ispunjava ulogu nečega što je grubim previdom ispušteno iz domaće glazbene bibliografije.
Podijeljena u tri dijela (Teorija i povijest svjetskog jazza; Jazz, književnost i strip; Jazz u Hrvatskoj), “Svijet jazza – Od Adorna do Johna Zorna” s brojnim fusnotama i navedenom bibliografijom omogućava stručnoj i široj publici uranjanje u svijet jazza, od teorijskih rasprava do prijemčivijih prevedenih biografskih tekstova pionira jazza i suvremenih jazz-glazbenika. Početni tekst, koji ujedno obilježava i naziv knjige (Theodor W. Adorno, “Vječna moda – jazz” iz 1953.), nemilosrdna je kritička rasprava njemačkog filozofa, teoretičara i sociologa koji je od 1936. pod pseudonimom Hektor Rottweiler jazzu prigovarao puno toga, “gledajući nevoljko na jazz i popularnu glazbu kao na primjer industrijalizacije kulture”.
Od te nulte, ali sjajno napisane “točke otpora”, do teksta Freda Kaplana “Skladatelj koji ne poznaje granice – John Zorn”, knjiga “Svijet jazza – Od Adorna do Johna Zorna” nudi teorijske rasprave i autobiografske tekstove brojnih inozemnih teoretičara i domaćih autora (Eric Hobsbawm, Boris Vian, Rašeljka Krnić, Antun Tomislav Šaban, Milen Alempijević, Louis Armstrong, Duke Ellington, Billie Holiday, Charles Mingus, Zoran Ščekić), do intervjua s Wyntonom Marsalisom i Herbiejem Hancockom, izvadaka s okruglog stola o izdavačkoj kući ECM.
Pregled domaćeg jazza
Drach je s kolegama preveo masu tekstova, poput dijela knjige “The Life and Music of Astor Piazzolla”, ili poglavlje autobiografije Garyja Burtona o suradnji s Chickom Coreaom. Posebno poglavlje “Jazz, književnost i strip” donosi književne osvrte na temu (Josef Škvorecký, Haruki Murakami, Vojo Šindolić, Josip Novaković, Amiri Baraka, Mate Matišić i drugi), a tu je i strip “Monk” sjajnog strip-crtača Danijela Žeželja, čija ilustracija krasi i naslovnicu knjige. Treći dio, “Jazz u Hrvatskoj”, donosi pregled domaćeg jazza iz pera Mire Križića, Saše Nestorovića o edukaciji domaćih jazzista, zapise Ive Korblera za emisiju “Vrijeme je za jazz” te “Bilješku o jazzu u hrvatskom filmu” Nikice Gilića, intervju Davora Hrvoja s Boškom Petrovićem, dok se, među ostalima, Stanko Juzbašić bavio nastupom B.P Tape Banda 1973. na zagrebačkom Muzičkom biennaleu, a Ivan Kapec glazbenom improvizacijom.
Sam Drach napisao je tekst o Jazz orkestru HRT-a, a Melanija Pović Jagarinec o jazzu na Hrvatskoj radioteleviziji, što nas dovodi do zadnjeg dijela knjige s “praktičnim” sinopsisima za “Svijet jazza” iz 2017. i 2018. godine, televizijske emisije koja se našla i u nazivu knjige. Završiti bismo mogli parafrazom teksta američkog trubača Nicholasa Peytona iz 2011. o kolonizaciji kulturne glazbene scene; Zašto je jazz cool? Dio odgovora lako ćete naći ćete i u ovoj, doslovno, “teškoj” knjizi.
