O Europi danas govore svi: od vrsnih politologa i vještih političara do mudrih intelektualaca i tzv. običnih ljudi. Kako u tom mnoštvu glasova o naoko iscrpljenoj temi, u nerijetkoj kakofoniji nesuglasja o istome pojmu ili u neproduktivnom ponavljanju istrošenih stereotipa o Starom kontinentu, preporučiti još jedan, nov iskaz promišljanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti toga ne među većima, ali bez sumnje u povijesti svjetske civilizacije najutjecajnijega “komada” našega planeta?
Lako! Jer posrijedi je djelo Slobodana Prosperova Novaka, autora eruditskih znanja kadra svoje spoznaje iznijeti u vrhunskom književnom ruhu. Mimo svoje temeljne struke književnoga povjesničara, S. P. Novak odavno se dokazao širinom uvida u kulturne procese i usporednom sposobnošću da sintetizirano znanje prezentira u stručnome djelu koje neće odbiti nego, naprotiv, pridobiti svakoga čitatelja atraktivnim stilom i originalnom mišlju.
Evo još jednoga dokaza! Prekrasno likovno oblikovana, u grafički privlačnom, skladnom prožimanju teksta i ilustracija, s korisnim dodatkom kronologije zbivanja na europskome tlu, nova Novakova knjiga već i naslovom najavljuje svoje literarne odlike. “Pričaj mi o Europi” (Naklada Ljevak, ur. Nives Tomašević) doista teče kao – priča!
I to priča s glazbenim lajtmotivom kao provodnom metaforom kroz europsku povijest. Za Novaka je, naime, Europa “zbog svoje složene prošlosti najčešće nalikovala ponešto raštimanom, ali u nekim svojim svijetlim trenucima vrlo dobrom orkestru”, jer “usprkos svemu, europski orkestar nacija i njihovih često nespojivih interesa već dva tisućljeća uspješno svira odličnu predvodničku glazbu”. Europa nalikuje orkestru, piše dalje Novak, “i zato što ona niti je odjednom rođena niti je nastala jednim kraljevskim dekretom, a niti će ikad nekim dekretom biti proglašeno njezino finalno ili savršeno stanje; njezina je sudbina da se kao na nekom nepripremljenom koncertu, na nekom permanentnom referendumu različitih nacionalnih i interesnih glasova uvijek iznova konstruira”.
Autor u svojoj priči o Europi glatko i tečno, nimalo suhoparno premda obilno potkrijepljeno povijesnim činjenicama, prati upravo te europske mijene, različite zvuke europskoga koncerta, uspone i padove Europe koja je i nakon dugih razdoblja državnih, nacionalnih i(li) vjerskih podjela, nakon ratova i sukoba što su je dovodili na rub propasti umjela uskrsnuti, obnoviti se poput Feniksa, kako veli Novak.
Pripovjedački autorov eros “urotio” se i u ovoj njegovoj knjizi protiv dosadne faktografije. Historiografski čistunci možda će mu pronaći i pokoju greškicu: recimo, kakav cjepidlaka inzistirao bi na tome da Kaligula svoga konja nije proglasio generalom kako piše Novak, nego konzulom, a maran korektor uočio bi da Rousseau nije mogao svoj “Društveni ugovor” objaviti 1862., jer je živio stoljeće prije, ali to su doista presitni propusti da bi iole zasjenili ljepotu Novakove priče o Europi.
