Stajaćim ovacijama ispratila je publika zagrebačku premijeru predstave „Sokol ga nije volio“, koja je nastala u koprodukciji Gavelle i HNK Osijek. Legendarnu dramu Fabijana Šovagovića režirao je njegov sin Filip Šovagović, po dramatizaciji kćeri Anje Šovagović Despot. Tako se nakon Osijeka, gdje je premijera bila 8. studenoga, i zagrebačka kazališna publika naklonila legendarnoj drami još legendarnijeg autora, ali treba to odmah reći ovacije je isključivo zaslužila drama, ne i predstava koju smo vidjeli.
„Sokol“ je danas aktualniji nego li ikada prije, jer svuda oko nas u nekim novim, strašnim ratovima, ginu neki novi mladići, na neku novu djecu od svega 16 godina neke nove vojsko prisilno navlače uniforme, a svuda se očevi i majke svim silama bore da im djeca prežive krvoproliće. Fabijan je uz praizvedbu „Sokola“ (u Gavelli 12. ožujka 1982. godine) zapisao“ „Uprošteno, „Sokol ga nije volio“ je priča o najobičnijem čovjeku i njegovom stradanju koje se zove rat, čijim svršetkom to stradanje ne prestaje“. I u toj rečenici se krije ključ, „Sokol“ je priča koju svi razumiju, njegovi junaci su ljudi nad čijom sudbinom svi strepe. Priča prepuna emocija.
Sjećam se te davne kazališne uspješnice i još negdje u mom mozgu „stanuju“ slike s nenadmašnim Fabijanom Šovagovićem u ulozi Šime, tog promućurnog seljaka koji samo želi živjeti u miru i od svoje zemlje hraniti obitelj. Dijelio je Šova genetski kod sa svojim junakom, jer lik mu je bio i te kako blizak. „Sokol“ je priča koja je iznikla iz njegove obitelji i djetinjstva u Ladimirevcima, koje je nakon puno prerane smrti roditelja proveo u obitelji strica Šimuna. Još su snažnija moja sjećanja na istoimeni film, kojeg je Branko Schmidt snimio 1988. godine, opet s Fabijanom u glavnoj ulozi, ali i s Filipom Šovagovićem u njegovoj prvoj filmskoj ulozi, ulozi Benoša, tog sina kojeg odnosi rat.
Zbog tih sjećanja, ali i zbog odjeka koji su stigli iz Osijeka, jednostavno mi nije jasno što se to dogodilo u Gavelli. Iz predstave kao da su kirurškom preciznošću odstranjene emocije, bila je ravna k'o ravan Srijem. Možda joj je naštetila drugačije pozornica, možda je mlade glumce 'pojela' trema pred zagrebačkom publikom. Na trenutke su događaji na sceni bili u prevelikom mraku, na trenutku su glumci bili pretihi, da bi već trenutak kasnije vladala kakofonija sveopće dernjave. Mizanscen razvučen po rubu gledališta slabo je riješio scene dolaska i odlaska likova, scene pijanstva (osim one Domagoja Jankovića) bile su isforsirane...
Možemo raspravljati i je li glazba (autori Šimun Matišić, Fadil Abdulov Fafa i Duško Modrić koji je dio benda) na sceni morala biti uobličena u onu koju izvode tri cigana, što u misli priziva samo „Tko to tamo peva“, ali je miljama daleko od tih filmskih scena. Ili što se dogodilo s rastavljenim oblacima na videoinstalaciji Ivana Marušića Klifa (on je ujedno i scenograf predstave) ili se pitati koliko su uvjerljive uniforme (kostimografkinja Baarbara Bourek) i njihova iznišenost nakon nekoliko godina rata... Ali najveći upitnik leži nad završnom scenom drame. Ne postoji, naime, redatelj, čak ni amaterski, a Filip Šovagović to siguno nije, koji bi završnu rečenicu: „Sokol je ubio Šimu!“ režirao kao da je netko rekao: „Umro je mrav u mom vrtu.“
I zato mi se čini da se toj zagrebačkoj premijeri „Sokola“ dogodio čitav niz nesreća i da treba gledati ponovo, kada se ekipa uigra na sceni Gavelle. A treba ga gledati jer je taj tekst predivan, mek u svojem slavonskom govoru Ladimirevaca, moćan u svojoj antiratnoj poruci i ženskoj energiji (trpljenja i guranja dalje) koju je Šovagović upisao u svoje likove, prvenstveno Šimunovo ženu koju ovdje glumi Sandra Lončarić i baku koju je odigrala Anja Šovagović Despot. Uz djelo koji je iznovani dokazani klasik hrvatskog dramskog pisma 20. stoljeća, treba predstavi ponovno dati šansu i zbog Ivana Ćaćića u glavnoj ulozi, jer osobno se ne mogu sjetiti glumca koji je morao odraditi (i koji odrađuje) teži zadatak – nositi čizme i šešir Fabijana Šovagovića.
