Zagrebačka Akademija dramske umjetnosti ovih je dana prepuna novih ideja i projekata. Među njima je otvaranje novog galerijskog prostora u kojem će izlagati radove svojih bivših i sadašnjih studenata. O novostima koje uključuju i uvođenje studijskog programa videoigara razgovarali smo s dekanicom Frankom Perković.
Sutra u 19 sati otvara se galerija f8 na Trgu Republike Hrvatske. Što nas u njoj čeka?
Kroz naše javne programe i do sada je prolazilo blizu 15.000 posjetitelja godišnje, a ovom ih galerijom još jednom pozivamo ih u prostor našega rada. Mladom je umjetniku silno važno provjeriti koliko ono što stvara rezonira s publikom, to je i dio njegova obrazovanja koje uključuje stvaranje vlastitog umjetničkog djela. Na prvoj izložbi predstavljeni su naši alumni Igor Ilić, Tjaša Kalkan, Luka Kedžo, Davor Konjikušić, Ana Mihalić, Marko Miščević, Tomislav Može, Petra Mrša, Neven Petrović, Nikola Šerventić, Marina Paulenka i Borko Vukosav. Ona pokazuje vrhunsku kreativnu i tehničku kompetentnost naših bivših studenata i sigurna sam da će privući mnogo građana. Osobno sam fascinirana snagom njihovih radova.
Kako biste opisali duh koji vlada Akademijom dramske umjetnosti? Koliko su studenti zainteresirani za stanje u društvu?
Izbor umjetničkog studija često podrazumijeva nešto snažniju potrebu za promišljanjem, složeniji uvid u zajednicu, razvijenu empatiju... Vjerojatno je to razlog što su naši studenti možda zainteresiraniji za društvo u kojemu žive, pa i angažiraniji od svojih vršnjaka. Na ADU pokušavamo njegovati solidarnost i razumijevanje za druge i drugačije. Uključili smo se u kriznim trenucima poput poplave u Gunji, migrantske krize ili neisplate studentskih stipendija. Nisu svi skloni akciji, ali oni koji snažno reagiraju na društvenu nepravdu često povuku i šutljivu većinu.
Svojedobno su Oliver Frljić, Miran Kurspahić i Saša Božić dizali javnu bunu protiv dijela svojih profesora s ADU. Kakav je danas odnos prema studentima?
Dosta se toga promijenilo, Saša Božić danas predaje na Akademiji. Posebno je važno to što se mijenja odnos studenata prema profesorima. Godinama se borimo da prevladamo taj “mi” i “oni” jaz između studenata i mitske uprave. Akademija smo svi skupa, svatko sa svojim odgovornostima, ali sa zajedničkim fokusom na razvoj škole. Imamo vrlo aktivan Studentski zbor i mislim da smo postigli to da studenti napokon shvaćaju da su oni Akademija i da je njihov angažman na rješavanju problema ključan za napredak.
Jeste li zadovoljni razvojem novog studija plesa?
On je Hrvatskoj 2016. godine donio prvu generaciju formalno obrazovanih plesnih umjetnika i pedagoga sa zvanjem prvostupnika. Izuzetno je kvalitetno koncipiran, osmislila ga je Andreja Jeličić koja se u Zagreb vratila s mjesta prodekanice na Laban Dance Centeru u Londonu. Uz Nikolinu Pristaš, Petru Hrašćanec i Irmu Omerzo nastavu izvode vrhunski svjetski pedagozi. Mnogi od naših studenata već su zreli plesni umjetnici s vrhunskim karijerama. Netko će pomisliti da akademski predikat nije potreban vrhunskom umjetniku, no zaboravit će pritom da tijelo plesača ne može dočekati tzv. starosnu mirovinu. Diploma će im omogućiti da ostvare svoje pravo na rad, ispune svoj potencijal kao plesni pedagozi, dio uprave neke institucije… Edukacija je presudna i u uspostavi vertikale obrazovanja u plesu – ako nam je važno da djecu i mlade, od ritmike u vrtiću pa nadalje, vode vrhunski obrazovani ljudi. Zato nam treba i diplomska razina studija, no s obzirom na to da ni za preddiplomski studij nisu osigurana redovita sredstva, to neće biti lako.
Videoigre su sve unosnija grana koja spaja tehničke i umjetničke profesije. Postoji li na ADU prostor i za jedan takav studij?
Profesor Davor Švaić s Odsjeka montaže glavni je motor razvoja programa edukacije u području računalnih igara. Novi studijski program želimo razviti u suradnji s partnerskim ustanovama iz područja visokog obrazovanja kao i s Hrvatskim udruženjem game designera kako bismo odgovorili na sve izazove koje pred nas stavlja ovo brzorastuće područje. Iako je u području gaminga presudna važnost tehnologije, znanja i vještine nužne za stvaranje novih vrijednosti upravo su ona iz područja umjetnosti i kreativnih industrija. Ovih dana pripremamo sastanak s partnerskim institucijama – Akademijom likovnih umjetnosti, Muzičkom akademijom, Arhitektonskim fakultetom – studij dizajna i Fakultetom elektrotehnike i računarstva na kojemu ćemo razgovarati o pokretanju interdisciplinarnog studijskog programa. Pokušat ćemo povući sredstva namijenjena primjeni hrvatskog kvalifikacijskog okvira unutar Europskog socijalnog fonda.
Kako napreduje adaptacija famozne nove zgrade ADU, o kojoj se već godinama govori?
Sporo i teško, s nizom peripetija. Akademija se već desetljećima pokušava izboriti za bolje uvjete rada. Adaptacija skladišta Leksikografskog zavoda u Frankopanskoj počela je prije više od deset godina, za vrijeme dekana Enesa Midžića. Njegov nasljednik dekan Baletić uspio je urediti dio manji dio toga prostora za nastavu studija plesa. Mislim da je svima jasno da se radi o višestruko korisnom projektu – Akademija će dobiti prostor nužan za normalan rad, struka će dobiti živahni istraživački inkubator, javnost će u tom prilično zapuštenom gradskom bloku dobiti novo kulturno i sveučilišno središte, dakle projekt ima sve uvjete da uspije. S obzirom na to gdje živimo, jednako tako ima i sve uvjete da propadne. Ne bih gatala, vidjet ćemo…
Akademiju ste preuzeli u proljeće prošle godine. Kakvo ste stanje zatekli i što ste promijenili?
Osim populističkog ukidanja sokova na sjednicama Akademijina vijeća i preusmjeravanja toga novca na besplatno voće za studente, ne puno. Nastavljam s naporima prethodnih dekana na rješavanju dvaju ključnih problema – nedostatka prostora i financiranja umjetničke nastave. Za skromno izvođenje redovne nastave i bez razvojnih projekata godišnje nam nedostaje oko tri milijuna kuna. Spašavaju nas intervencije Sveučilišta i sredstva koja dobivamo na natječajima Ministarstva kulture, HAVC-a, Hrvatskog društva filmskih redatelja, Grada Zagreba… no to su prihodi koji se ostvaruju dobrom voljom tih institucija, ne možemo ih nazivati sustavom financiranja. U svijetu slične institucije funkcioniraju na dva načina – ili naplaćuju ekstremno visoke školarine ili ih financira država. Prva varijanta dovela bi nas do toga da studiraju bogati, a ne daroviti. Mislim da si to hrvatska država, ako ima ikakve planove za budućnost, ne može priuštiti.
Čujem da ponovo pokrećete i Akademijino izdavaštvo?
Taj pothvat strastveno vodi prodekanica Tatjana Aćimović. Krećemo s reizdanjima temeljnih udžbenika naših pokojnih profesora – Osnovama teorije filma Ante Peterlića i Temeljima dramaturgije Vladana Švacova. Nastavljamo s novim udžbenikom Oblikovanje svjetla za televiziju i film Borisa Popovića. Teška su vremena za knjigu, no nekolicina vrijednih izdavača opstaje zahvaljujući prije svega strasti i odanosti znanju, razvoju pisane riječi i kulturi čitanja. Drago mi je da se u partnerstvu sa Sveučilišnom nakladom priključujemo tom društvu.
Dugo ste vodili Dječje kazalište Dubrava. Slažete li se s odlukom svojih nasljednika o promjeni termina Noći kazališta?
Razmišljanje o kazalištu kao o mjestu jeftine zabave koja skrnavi sjećanje na žrtve rata je neobrazovano, površno i glupo pljuvanje po činjenicama hrvatske kulturne tradicije i nema se tu više što reći.
Prošle godine istupili ste iz HDDU zajedno s kolegama koji su smatrali da se to strukovno društvo nije adekvatno postavilo prema ministru Hasanbegoviću. Kako danas gledate na stanje u Ministarstvu kulture?
Naše je društvo duboko neobrazovano. Zamolite nekoga na ulici, u Saboru, svejedno, da vam kaže nešto o Einsteinovoj teoriji relativnosti. Da vam kaže što je zigota. Da pokuša objasniti zašto se Shakespearea smatra velikim piscem… Ljudi o temeljnim činjenicama koje se tiču njihova postojanja na ovom planetu nemaju pojma jer činjenice i znanje u ovom društvu naprosto nisu bitni. Niti su bitni ljudi koji njima raspolažu, s njima se društvo ne identificira. Dapače, nakon ekonomskog se kolapsa mjesto poželjnog modela ispraznilo i sada je baš sve moguće. Pa i to da osoba iz Hrasta postane savjetnik ministrice kulture, a da Anto Đapić uđe u kazališno vijeće HNK Osijek. I da se to, u svjetlu činjenice da SAD vodi Donald Trump, nadaje kao logično. Da se razumijemo, ne amnestiram ni sebe od tog konteksta – u dekanatu ADU stoji fotografija Branka Gavelle čiji me pogled svakodnevno podsjeća na skromnost mojih potencijala. Onih dvadesetak tisuća “čekača tramvaja” na Trgu koji su pokazali svijest građana da je kvalitetno obrazovanje jedini izlaz iz ovog toksičnog okruženja jedina su nada u budućnost hrvatskoga društva. Da Hrvatima sutra iz dubine svemira na glavu padne 300 milijardi kuna za pokriće javnoga duga, to nam ne bi pomoglo. Temeljita reforma obrazovnog sustava koja će pomoći odgoju novih generacija sposobnih kritički promišljati sebe i svijet u kojem žive nije samo prioritet, to nam je jedini izlaz.
Umjetnici su sve češće meta javnih prozivki, ne samo u Hrvatskoj nego i u široj regiji. Zašto je to tako?
Ljudi vole imati nepokolebljivo loše stavove o stvarima o kojima nemaju pojma. Glumci su posebno laka meta jer je opći dojam, osim te male komplikacije oko učenja teksta, da to može svatko. Kolektivno smo prokazani kao uhljebi, niškoristi i pijanci. Sasvim je bizarno objašnjavati ljudima koji pišu nemušte i nepismene komentare na portalima ispod tekstova s temama kao što je, npr., ova, da je jezik kojim se služe sakat i ružan upravo zbog toga što nisu dovoljno išli u kazalište. Te da bi se, da su se češće divili Matošu, mogli puno preciznije, elegantnije i ubojitije izraziti.
Jezik "kulturnjaka" je sramotan i da Matoš to vidi, napravio bi ono što je napravio hrvatski general Slobodan Praljak!