Listopad je mjesec u kojemu se globalno otvori najveći broj izložbi. Možete biti bilo gdje na svijetu, čak ne nužno u nekoj zvučnoj metropoli, i zasigurno ćete nabasati ne neku netom otvorenu izložbu. Dakako, što je veći grad, to je veća ponuda. U Parizu, na primjer, u ovo doba godine istovremeno se otvori nekoliko atraktivnih izložbi. Tako je sada, primjerice, upravo u tijeku sjajna retrospektivna izložba Georgesa Braquea u Grand Palaisu, zatim Goya i modernizam postavljenu u Pinakoteci, u Muzeju moderne umjetnosti svoju samostalnu izložbu ima planetarno slavni kineski umjetnik Zeng Fanzhi, još uvijek traje retrospektiva Roya Lichtensteina u Centre Georges Pompidou, a u Musee d’Orsay otvorena je izuzetno zanimljiva izložba Masculin/Masculin – nagi muškarci u umjetnosti od 1800. do danas.
Ipak, bez imalo dvojbe, vladarica svih izložbi netom je otvorena u Musée de l’Orangerie - Frida Kahlo / Diego Rivera: L’art en Fusion! Red ispred muzeja je kilometarski, ali isplati se trpjeti jer ono što vas čeka unutra prvorazredan je doživljaj! Frida Kahlo i Diego Rivera, par koji je više od dvadeset pet godina dijelio privatni i profesionalni život, sada je, prvi put u Europi, zajedno predstavljen i na izložbi.
Ikone prve polovice 20. stoljeća
Bili su ikone meksičke umjetnosti prve polovice 20. stoljeća, vođeni zajedničkom strašću spram domovine, posvećeni istoj političkoj opciji, individue svojom osobnošću i likovnim izričajem. Diego je bio uvaženi, etablirani slikar kada je 1928. upoznao Fridu. Bila je to uraganska ljubav na prvi pogled koja je već sljedeće godine okrunjena brakom. Usprkos njihovim čestim, gromoglasnim svađama, izazvanim najčešće Diegovim nevjerama, ta je ljubavna veza potrajala sve do Fridine smrti 1954. Veza koju ništa nije moglo uništiti zasnivala se na njihovoj snažnoj povezanosti i imala je jasnu ulogu i u njihovoj artističkoj kreaciji, premda je njihov rad bio različit u sadržaju i veličini formata. Diego je slikao goleme zidne slike posvećene meksičkoj revoluciji, radu i radnicima, glorificirajući velike povijesne i političke ličnosti 20. stoljeća, a Fridina je umjetnost bila okrenuta otkrivanju turbulentnih epizoda njezina života, ispresijecana razdobljima intenzivne boli koja je bila rezultat zastrašujućeg incidenta koji joj se dogodio i zauvijek promijenio život.
Iako je već u šestoj godini oboljela od polija, čija je posljedica bila deformacija jedne noge, prava tragedija nastupila je u osamnaestoj kada je autobus, u kojem se nalazila, udario u tramvaj, a njoj se jedna šipka zabila u trbuh. Posljedice su bile strašne – 33 operacije u samo nekoliko godina. Paradoksalno zvuči činjenica kako je iz ove grozne nesreće rođena slikarica Frida, koja će, godinama kasnije, od stvarne osobe postati fenomen. Naime, danas, šezdeset godina nakon smrti, Kahlo je stekla planetarnu slavu postavši od jedne samouke meksičke slikarice utjelovljenje karizmatičnosti, o kojoj je čak i Hollywood snimio film. Za njezinim radovima, između realizma i nadrealizma, u cijelome svijetu vlada nevjerojatno zanimanje. Teško je reći je li to zbog tema koje je slikala ili zato što su njezine slike i crteži vrlo ekspresivni i točni, direktni svjedoci patnje njezina tijela i duše ili zbog njezinog izuzetno intrigantnog života.
Frida je za boravka u bolnici počela slikati, i to ponajprije samu sebe, jer kako je govorila, “slikam sebe zato što provodim puno vremena sama i zato što sam motiv koji najbolje poznajem”. Njezin život bila je konstantna borba između života i smrti, no buntovna, kakva je bila, nije se predavala, naprotiv, nepravedna sudbina baš ju je stimulirala za život iako ga je provela većinom prikovana za krevet. Takoreći neprekidna hospitalizacija, mnogobrojne operacije, amputacija prstiju jedne noge i na kraju amputacija noge koja ju dovodi u kolica – sve to je podnijela u kratkih 47 godina života. Slika “Razbijeni stup”, autoportret iz 1944. naročito dramatično predočava njezine patnje.
Ovdje se prikazuje u čeličnom korzetu sa stupom koji je razbijen na nekoliko mjesta simbolizirajući tako svoju oštećenu kičmu. Kako je i sama govorila, uz sudar, njezina druga nesreća u životu bio je Diego Rivera, muškarac koji ju je istovremeno emocionalno usrećivao i iscrpljivao. Kao umjetnik poznat je po svojim izvrsnim slikama u ranom kubističkom stilu, te po svojim nezamjenjivim muralima (zidnim slikama) s političkim motivima koje će u svojoj kasnijoj fazi izrađivati uglavnom u Meksiku i u Americi. Posebno je bio dojmljiv njegov put u SAD 1930-ih kada je slikao murale u San Franciscu i Detroitu tematski ih posvetivši industrijskom napretku kojim je bio fasciniran.
On je legenda bio, ona je to sada
No, ne mogavši odoljeti svojoj, isto tako velikoj fascinaciji, komunističkim idealima, uključio je Lenjina u mural za Rockefeller Centar u New Yorku. To je, dakako, izazvalo oštru kritiku i revolt te je taj mural bio potpuno uništen. Godine 1934. ponovno je oslikao isti mural, ali ovaj put u Palači likovnih umjetnosti u gradu Meksiku. Upravo zbog njegovih sjajnih murala prepoznaje ga se kao jednog od osnivača takozvanog meksičkog muralizma, škole slikarstva koja je kombinirala staru meksičku slikarsku tradiciju s modernim europskim stilovima.
Iako je u početku bila autodidakt, Fridu je upravo druženje s Riverom katapultiralo u najsofisticiranije meksičke umjetničke krugove, ali čak i do Pariza gdje je bila u vezi s nadrealistima, naročito Andréom Bretonom. Zbog tih veza likovna kritika doslovno ju je asimilirala u nadrealizam, no ona sama nastojala se distancirati od takvog etiketiranja jer nikada nije slikala snove, već svoju stvarnost. Fridina djela i jesu njezine unutrašnje slike, njezine realnosti rođene iz vlastite nutrine kao reakcija na vanjsku realnost. Iskrenost koja se iščitava iz tih radova toliko je dirljiva da nas umjetničina neumitna reprezentacija vlastite sudbine gotovo osobno pogađa.
U svakom slučaju, teško je odvojiti njezine slike od njezina života, jer su one, zapravo, umjetničina autobiografija.Frida Kahlo i Diego Rivera već dugo godina su najoriginalniji umjetnički par, vrlo osoben, kako u svojim raskošnim ličnostima tako i u slikarskim stilovima nastalima pod utjecajem kubizma, nadrealizma, ostavštine starih Asteka, utjecajem komunističke ideologije, popularnog meksičkog folklora, kao i vjerovanja u život poslije smrti.
Izložba u Musée de l’Orangerie jednakomjerno ih prezentira, kako u broju izloženih djela tako i u značenju i utjecaju koje su izvršili na meksičku, ali i globalnu umjetnost. Ipak, iz tekstualnih objašnjenja koja prate izložbu vrlo jasno se iščitava koliki je bio onovremeni Diegov slikarski utjecaj naspram gotovo nikakvog Fridina. Ali, kako to nerijetko biva, kolo sreće se okreće te se u posljednja dva desetljeća taj odnos i kritički i financijski promijenio u Fridinu korist. Postala je idol, legenda koja se obožava u cijelome svijetu, inspiracija mnogima, naročito modnoj industriji.
