Svi znamo neke lokalne kvartovske luzere. Kada ih vidimo na ulici ili u birtiji svaki nam put privuku pažnju, ali, ruku na srce, nije baš da bismo sjeli s njima i prozborili riječ o tome koji je zapravo njihov problem. Ipak, isti takvi luzeri u filmovima, kazališnim predstavama ili TV serijama postaju naši omiljeni junaci.
Još od vremena kada je Chaplin predstavio svoga Skitnicu pripremljen je put za sve buduće tragikomične likove iz našeg/nečijeg susjedstva koji do danas ne gube svoje čari. Neizbježni Del Boy i Rodney iz “Mućki”, Zack, Jack i Roberto iz Jarmuscheva filma “Pod udarom zakona”, Renton i društvo iz romana “Trainspotting” Irvinea Welshea koje je Danny Boyle nezaboravno uobličio na ekranima, pa i većina likova iz “Prijatelja” može ući na podugačku listu (Joey i Chandler svakako) omiljenih luzera iz raznih vremenskih razdoblja.
Ima ih i u nas na svim stranama: Dudek, “Kauboji”, “Bitange i princeze”, “Metastaze”, četiri mlade glumice u očajničkoj potrazi za poslom u predstavi “Glumice i to”... I ovih su dana na kazališnoj sceni oživjele dvije predstave koje se skladno uklapaju u taj niz: “Nemirne noge” Saše Anočića o grupi luzera koji pokušavaju naći svoju točku na Zemlji kroz osnivanje benda, te “Grupa”, predstava kojom Borivoj Radaković nastavlja tematske preokupacije započete predstavom “Amateri” koja je više od nove predstave bila usmjerena baš na gubitnički karakter likova.
Gdje leži šarm lokalnih luzera? Barem ovih fikcijskih, ukoliko smo se već složili da nas oni stvarni toliko i ne zanimaju toliko da bismo im platili piće.
Ako bismo na to pitanje odgovarali hladno racionalno, onda bismo mogli reći da je osnovna razlika u privlačnosti stvarnih i fikcijskih junaka u dramatizaciji. Iza stvarnih luzera ne stoji nitko, zato i jesu u situaciji u kojoj jesu, dok iza onih fikcijskih stoje horde talentiranih scenarista koji tim likovima podaruju najbolje, najduhovitije i
No, postoji dimenzija koja ima humanističniju notu, a najbolje ju se može objasniti na primjeru Chaplina i “Mućki”. Ni Skitnici ni Del Boyju ne ide ni približno dobro, no to ih ne sprečava da zauzimaju gard ljudi s vrhova društva. I time samo još više naglašavaju svoju tragediju. Kod ove dvojice junaka takav je stav možda naočitiji: Skitnica možda više zbog stvarnog ponosa, odnosno obrambenog garda pred krajnjim siromaštvom, dok je kod Del Boyja stvar pretvaranja i muljanja. A slične karakteristike u različitim mjerama naći ćemo kod većine likova iz niza o kojemu govorimo.
Takvi su likovi također vrlo često žrtve društvenih okolnosti ili kobnih slučajnosti koje se uglavnom okreću protiv njih samih, premda im katkad i pogoduju. Igrom ironije, autori upravo ovakvim likovima s dna društvene ljestvice stavljaju one karakteristike koje toliko nedostaju ljudima s vrha - suosjećanje za tuđu patnju, sućut, empatija, briga... Čak i kada su ovi antijunaci sitni kriminalci ili narkomani oni svojim djelovanjem mogu najviše naštetiti isključivo sebi. Socijalni element pritom kod gledatelja ima učinak knedle u grlu i to po prinicipu: što im se više smijemo, to nam se više steže u grlu.
Današnji je svijet potpuno podijeljen. I dok nam vlade, banke i korporacije rade o glavama i bunare po džepovima kako tko stigne, svijet zabave i pop kulture prenapućen je tričavim superjunacima, vampirima, vukodlacima i hobitima. U takvoj će situaciji gledatelj uvijek rado prihvatiti kvartovske luzere koji ne sanjaju o tome da budu predsjednici (vlada), viskopozicionirani članovi stranaka ili šefovi (odjela) najbogatijih tvrtki, već samo da nađu komadić sigurnog tla pod nogama za sebe. I takvi će autorima uvijek biti kvalitetno nadahnuće jer, kao što kaže Borivoj Radaković, “njihov je šarm u tome što se batrgaju da žive bolje. U svijetu gdje milijun kuna ne znači ništa nema osjećaja, milosti, sućuti... O takvima sam ne želim pisati. Nisu zaslužili niti riječ. Osim od sudaca.”
Nekako mi se čini da smo svi mi tek kvartovski luzeri.