Thana Alexa glazbenica je svjetskog glasa i fascinantne životne priče. Rođena u obitelji hrvatskih korijena u New Yorku i odrasla u Zagrebu, mentorirao ju je i legendarni Boško Petrović, a njezin album "ONA" nominiran je za Grammy. Ona je i suosnivačica i umjetnička direktorica Ponta Lopud Jazz Festivala čije će se drugo izdanje održati od 29. do 31. kolovoza i ponovno posjetiteljima omogućiti tri večeri besplatnih koncerata na prekrasnom Lopudu.
Možete li nas provesti kroz priču o Ponta Jazz Lopud Festivalu i kako je sve krenulo?
Osnivačica kreativne platforme Ponta Lopud Tilda Grossel Bogdanović je stara obiteljska prijateljica, tako da kad je rekla mojoj majci da planira filmski festival na Lopudu, znali smo da moramo biti tamo. Ponta Lopud Film Festival bio je prvi veliki kulturni događaj na koji smo otišli nakon što smo bili u izolaciji zbog COVID-a. Bila sam toliko impresionirana visokom razinom produkcije, organizacije i međunarodnog dosega da sam se Tildi obratila s idejom da organiziramo vlastiti jazz-festival. Godinama sam sanjala da ću moći prisustvovati jazz-festivalu svjetske klase u dubrovačkoj regiji.
Život i rad izvan Hrvatske već gotovo 20 godina omogućio mi je da pronađem inspiraciju i smjernice kod najboljih glazbenika u jazzu pa mi je organiziranjem ovog festivala cilj svojim znanjem doprinijeti bogatstvu muziciranja koje postoji u našoj regiji. Što je najvažnije, budući da su umjetnici toliko patili za vrijeme pandemije, htjela sam iznimno talentiranim i motiviranim umjetnicima dostupnim učiniti iskustvo glazbene, intelektualne i duhovne dobrobiti od međusobne interakcije.
Ovaj festival je drugačiji od ostalih koji postoje diljem svijeta. Moja je vizija stvoriti više "glazbenu rezidenciju" gdje neki od najboljih glazbenika iz regije mogu razgovarati o stanju industrije, svirati s gostujućim umjetnicima iz inozemstva i inspirirati jedni druge. Glavni elementi koji čine festival su naš jazz master in residence (naš "duhovni vodič" u glazbi koji dolazi s bogatim znanjem i iskustvom u industriji), tri benda koji prisustvuju kao izvođači i glazbeni mentori te grupa profesionalnih glazbenika iz Hrvatske i okolnih zemalja koji su pozvani kao sudionici da se inspiriraju od gostujućih mentora. Ove godine s velikim uzbuđenjem predstavljamo nevjerojatno raznoliku i talentiranu skupinu umjetnika koji će s nama podijeliti svoja iskustva, uključujući jazz mastera Kennyja Wernera, Lindu May Han Oh & The Glass Hours i Nicole Zuraitis Quartet. Kao umjetnička direktorica vrlo sam uzbuđena i ponosna što će prvi put na pozornici Ponta Lopuda nastupati i moj vlastiti sastav, u kojem će svirati moj suprug Antonio Sánchez i Michael League.
Upravo nam spremate drugo izdanje festivala. S kojim ste se izazovima suočavali u organizaciji premijernog izdanja, a na koje ste ove godine spremni?
Kao nezavisna umjetnica, svjesna sam neprocjenjive vrijednosti vremena i prostora potrebnog za procesiranje životnih iskustava i potpuno uranjanje u trenutak, što potiče kreativnost. Također sam svjesna i toga koliko se takve prilike rijetko nude. Polazište Ponta Lopud Jazz festivala temelji se upravo na tome – pružiti umjetnicima, koji se nalaze na različitim stupnjevima karijere, mogućnost stjecanja takvih iskustava.
Teško je – a da ne komentiram i skupo – započeti bilo koji novi umjetnički projekt, pogotovo u svijetu jazza, koji je nišni žanr. Bilo je izazovno prikupiti sredstva potrebna za organizaciju ovog festivala, ali po reakciji naših gostiju i participanata, već smo motivirani za četvrtu godinu.
Jedan od najjedinstvenijih elemenata ovog festivala je to što sve naše umjetnike tretiramo kao "građane prvog reda". Svi su pozvani na otok uz plaćene sve troškove kako bi mogli bez brige biti fokusirani na stvaranje glazbe. Sudionici radionice pozivaju se na temelju umjetničkih zasluga, a ne financijskih mogućnosti. Ovo je bilo vrlo važno za mene i Tildu. Želimo pozvati glazbenike koji su talentirani, a ne samo glazbenike koji si mogu priuštiti ovakav događaj. Sudionici plaćaju vrlo simboličnu naknadu koja nam pomaže da pokrijemo određene troškove, ali radionica i koncerti su besplatni, prijevoz kopnom i morem, kao i četiri dana obroka, smještaja... Jako smo zahvalni svim našim sponzorima koji su omogućili ovaj čarobni vikend.
Atmosfera zajednice i inspiracija koja se stvara na Lopudu čini da se sav trud i naporan rad isplati! Osjećaj zajedništva i nadahnuća koji se stvara u tri kratka dana na otoku Lopudu tijekom jazz-festivala drugačiji je od svega što sam ikada doživjela.
Imate iznimno zanimljivu životnu priču i karijerni put. Rođeni ste u New Yorku, a kao tinejdžerica preselili ste se u Zagreb. Kako ste se osjećali kada ste se u tako nježnoj dobi preselili na sasvim novi kontinent?
Djetinjstvo mi je bilo ispunjeno glazbom i sportom. Svirala sam u nekoliko dječjih orkestara, pjevala u zboru u školi, pisala pjesme i cijelo vrijeme pjevala uz ploče u kući. Moja glazbena priča počela je s tri godine na dječjem rođendanu na kojem sam nestala usred slavlja. Nakon duge potrage mama me pronašla u podrumu. Sjedila sam za klavijaturom i pokušavala svirati dječje pjesmice koje sam negdje čula i zapamtila. Mama je zaključila da je to nekakav znak pa je odmah kontaktirala dekana mjesnog konzervatorija da vidi bi li me mogla upisati na satove klavira. Kad smo stigli na naš sastanak s dekanom rekla sam da ipak želim svirati violinu umjesto klavira, no kazali su mi da bih morala čekati godinu dana dok ne narastem dovoljno da bih svirala violinu u pola veličine. Ovoga se, naravno, ne sjećam, ali mama mi kaže da sam joj skoro točno godinu dana poslije toga rekla da sam spremna svirati! Ozbiljno sam učila i svirala punih 13 godina prije nego što sam se počela fokusirati na pjevanje, ali violinu sviram i dan danas.
Kada sam se preselila s familijom iz New Yorka u Zagreb s 13 godina, doživjela sam jedan ogroman kulturni šok. Hrvatska mi je bila poznata, ali posjećivali smo je samo za ferije, tijekom ljeta. Nisam dobro govorila ni jezik, jer smo doma oduvijek govorili engleski, tako da je taj cijeli period bio dosta izazovan za mene kao tinejdžericu. Iako je bilo teško, znam da je to iskustvo promijenilo moj život nabolje. Zahvaljujući svim svojim životnim iskustvima postala sam otvorenija i svjesnija osoba. U to sam vrijeme uglavnom slušala blues i soul, Ettu James, Arethu Franklin, Janis Joplin. Ta glazba duboko je dirnula moju dušu i obnovila vezu s engleskim jezikom koji mi je nedostajao dok sam učila hrvatski.
Budući da nisam dovoljno dobro govorila hrvatski da bih išla u glazbenu školu, roditelji su mi pronašli učiteljicu violine koja mi je davala privatne sate, ali bez zajednice djece s kojom bih svirala ili mogućnosti da se pripremam za recitale, počela sam gubiti interes. U to vrijeme sam sve više i više pjevala i pisala pjesme na gitari i klaviru. Roditelji su otkrili zagrebačku Rock akademiju i upisali me na sate pjevanja. Tamo sam upoznala prekrasnu učiteljicu po imenu Mirela Brnetić koja me naučila vokalnoj tehnici, a također me upoznala sa sjajnom glazbom. Dala mi je toliko CD-a velikih pjevača jazza, bluesa i gospela s kojima sam počela formirati repertoar – Mahalia Jackson, Nina Simone, Eva Cassidy itd. Još uvijek ih sve imam. Kroz njezine sate razvila sam istinsku ljubav prema pjevanju i prepoznala sam da želim da glazba bude veliki dio mog života… Samo još nisam znala koliko velik!
Vrlo je interesantna i vaša obiteljska povijest. Vaša majka Mercy de Bona dolazi iz plemićke obitelji, a vaš djed bio je špijun u službi Iana Fleminga! Na koje vas je načine obitelj u životu oblikovala?
Jako sam ponosna na obitelj iz koje potječem. I muškarci i žene u mojoj obitelji postigli su nevjerojatne stvari svojim napornim radom i predanošću. Puno sam inspiracije dobila iz svih njihovih priča.
Moja majka inače dolazi iz jedne od najstarijih plemićkih obitelji u Dubrovniku – Bona. Mamin djed Luko Bona puno je napravio za Dubrovnik. Bio je jedan od osnivača i inicijatora uvođenja tramvaja 1910. godine. Dubrovnik je tada bio jedan od četiri grada u svijetu koji su imali tramvaj, što znači da je znatno pomogao u razvitku tadašnje ekonomije grada. Moj nono Frano, otac moje majke, bio je tijekom Drugog svjetskog rata "double agent", obavještajac u službi britanske krune, radi čega je i odlikovan Redom Britanskog Carstva, najvišim odličjem koje se može dodijeliti strancima. Ian Fleming, koji je bio kontrola mog nona za britansku obavještajnu službu, stvorio je lik Jamesa Bonda na temelju osobnosti mog nona i njegova dva partnera. Nono je u moju majku usadio veliku ljubav prema Dubrovniku, kao što su je imali svi Bone kroz povijest.
Jedan od mojih pradjedova po ocu bio je građevinski inženjer i pukovnik specijalnih postrojbi Kraljevske jugoslavenske vojske, a drugi je bio istaknuti političar, šef Hrvatske seljačke stranke, koji je bio ključan u ujedinjenju Hrvata, Srba i Slovenaca u formiranje Jugoslavije 1918. Moj djed po ocu bio je profesor medicine na Medicinskom fakultetu NYU i plastični kirurg u privatnoj praksi u New Yorku koji je također svirao klasičnu violinu – istu onu koju danas sviram i ja.
Moja baka po tati, koja je u 103. godini života, preživjela je Drugi svjetski rat i doživjela osnutak Hrvatske. Od malih nogu pokazivala je poduzetnički duh, počevši kao haute couture dizajnerica u Zagrebu, a zatim u New Yorku, gdje je vodila veliku tvrtku. Oba moja roditelja školovana su u SAD-u i uživali su u uspješnim karijerama, moj otac kao odvjetnik s Harvarda s vlastitom odvjetničkom tvrtkom na Manhattanu, a moja majka kao najviše pozicionirana žena u američkom bankarstvu svog vremena i kasnije, predsjednica privatne zaklade koja daje potpore u umjetnosti.
Kroz svoju umjetnost često progovarate o svom identitetu i kompleksnostima koje se za njega vežu. Što za vas predstavlja identitet i pomaže li vam glazba u "pronalaženju sebe"?
Svi smo mi odraz svojih iskustava i glazba je način na koji izražavam iskustva koja imam u životu. Biti žena je, naravno, dio tog iskustva, kao i moje kulturno podrijetlo i hrvatsko nasljeđe. Također vjerujem da kao umjetnici imamo vrijednu platformu za promicanje promjena kroz aktivizam. Svojom glazbom pokušavam izraziti vrijednosti u koje vjerujem.
Biti pjevačica vrlo je jedinstveno iskustvo jer morate upoznati tko ste iznutra prema van kako biste pjevali punim srcem i iskreno. Ljudski glas je jedini instrument na cijelom svijetu koji ne možemo vidjeti. Interan je, psihološki, emocionalan. Ljudski glas je poput ljubavi. Znamo da postoji, ali sve morate temeljiti na osjećaju i unutarnjoj vizualizaciji. Biti pjevačica je cjeloživotno putovanje upoznavanja sebe i prihvaćanja sebe onakvima kakvi jeste svaki dan, jer baš kao što gitara ili klavir mogu biti raštimani, glas se drastično mijenja ovisno o tome kako ste spavali, što ste jeli, kako se osjećate emocionalno i fizički... Naučila sam puno o sebi i o svom tijelu kao pjevačica.
O svemu tome govori je i vaš album "ONA", nominiran i za Grammy. Koliko vam znače takva priznanja, pogotovo za album koji ste sami producirali i financirali?
Album "ONA" nadahnut je međugeneracijskim i međukulturnim pričama ženama imigrantkinja iz moje obitelji, što me dovelo do istraživanja iskustava suvremenih žena posvuda. Na ideju sam došla nakon sudjelovanja na Ženskom maršu u Washingtonu 2017. što me potaklo na upoznavanje s pričama žena iz vlastite obitelji i osvještavanje njihova utjecaja na moj život, postojanje, rast i osjećaj slobode. Taj album je glazbena priča o samootkrivenju, otporu, protestu i želji za promjenama. Predstavlja ženski duh, jak i slobodan, koji postoji u svakoj od nas. Zato sam odlučila i surađivati s udrugom Solidarna i od svakog fizičkog prodanog albuma donirala sam jedan dolar njihovoj kampanji #spasime.
Koliko god je nevjerojatno da moj rad prepoznaju publikacije kao što su Billboard, New York Times, Downbeat i glasači za Grammy, također znam da ne postoji najbolji umjetnik ili najbolja umjetnost. Problem bilo koje nagrade u umjetnosti je taj što je umjetnost subjektivna. Nagrade u glazbenom svijetu također mogu izgledati kao natjecanje u popularnosti, umjesto kao nagrade temeljene na umjetničkim zaslugama. Ima puno umjetnika koji svake godine izdaju novu i inovativnu glazbu, ali ne dobivaju zasluženo priznanje. Upravo zato je moja nominacija za Grammy toliko velika stvar. Nisam tako veliko ime u glazbenom svijetu, zbog čega sam sigurna da su o mojoj nominaciji odlučili ljudi koji su zaista slušali moju glazbu i bili dirnuti njezinom porukom. Moja je jedina nada da ove publikacije i nagrade mogu poslužiti kao način da više ljudi upoznam sa svojom glazbom i da me više povežu s mojim slušateljima.
Glazba je za mene forma komunikacije i slobode izražavanja. Moja je misija u životu i glazbi postati najbolji komunikator koji mogu biti. Glazbena se industrija s internetom promijenila i, nažalost, online prisustvo i gledanost streaminga postali su gotovo bitniji od same glazbe. Svim umjetnicima trebalo bi biti važno sjetiti se zašto su uopće postali umjetnici.Trebali bi komunicirati svoju istinu, a ne baviti se objavama na društvenim mrežama. Zato sve svoje projekte biram na temelju emocionalne reakcije koja mi se spram projekta dogodi, ali i spram ljudi koji su uključeni.
Kao mlada, surađivali ste s hrvatskom jazz-legendom Boškom Petrovićem. Kako ga se sjećate?
Kada sam se sa 16 godina počela pripremati za upis na fakultete u SAD-u, htjela sam uključiti i demo CD. Živjeli smo blizu BP kluba i često sam tamo odlazila s obitelji. Otac je jedan dan otišao do kluba i zamolio Boška da posluša kako pjevam i, ako mu se svidi moj glas, da mi pomogne snimiti taj demo za faks. Od tog snimanja Boško me je uveo u svijet jazza. Dao mi je priliku pjevati u BP klubu i, možda najvažnije od svega, odveo me u Grožnjan na ljetnu radionicu "Jazz iz Back!", koju sada vodi Luis Bonilla, jedan odličan glazbenik i moj prijatelj iz New Yorka! To iskustvo na radionici promijenilo mi je život. Jedan dan, kad sam imala oko 17 godina, bila sam s Boškom u BP-u i rekao mi je: "Thana, moraš naći svoj glas, svoj zvuk. Ne možeš cijeli život imitirati Ellu Fitzgerald. I definitivno moraš komponirati… MJAUC!!" Kad sam to čula, nije mi bilo potpuno jasno koliko je njegov savjet bilo važan, ali sada potpuno shvaćam. I imao je pravo.
Diplomirali ste jazz, ali i psihologiju. Koristi li vam to znanje i u svijetu glazbe?
Najprije sam upisala psihologiju na Northeastern University u Bostonu, ali brzo sam shvatila da život bez glazbe nije život za mene. Nakon godinu dana preselila sam se u New York i upisala se na New School for Jazz & Contemporary Music i Eugene Langue College gdje sam kroz pet godina diplomirala i jazz i psihologiju. Isprva su to bila dva zasebna studija, ali do kraja faksa kombinirala sam svoje znanje i napisala diplomsku disertaciju o psihologiji glazbe: kako obrađujemo glazbu i kako je naša emocionalna povezanost s njom povezana memorijom. Mislim da mi je osnovno razumijevanje i znanje psihologije puno pomoglo s ljudima. U glazbenom se poslu moraš znati nositi s različitim karakterima, velikim egom, nesigurnostima i, pogotovo, predrasudama prema ženama u biznisu. To mi je sigurno i pomoglo da sebe bolje razumijem i za vrijeme pandemije. Morala sam prihvatiti da je moje emocionalno stanje izravno povezano s mojim umjetničkim izrazom jer je moja osobna terapija glazba.
Često surađujete sa svojim suprugom, glazbenikom Antonijem Sánchezom. Kako se slažete?
Glazba je nešto što je učvrstilo našu vezu, zbližilo nas, a naša ljubav prema glazbi – zajedno s našom ljubavi jednom prema drugom – prirodno je obogatila naše glazbene koncepte, projekte i osobna dostignuća. Duboko smo povezani glazbeno i emocionalno i to se vidi u svemu što radimo.
Oboje imamo vrlo pozitivan utjecaj na karijeru onog drugog i međusobno se nadahnjujemo i motiviramo. Kada smo započeli vezu prije 15 godina, odlučili smo da ćemo pokušati držati odvojenima našu vezu i poslove, no prirodno smo privlačili jedno drugo tako da smo na kraju počeli raditi na glazbenim projektima onog drugog. Volimo raditi zajedno, putovati zajedno, iskusiti život i glazbu zajedno. Nisam mogla naći boljeg partnera u ovom životu!
Posljednji album Sonica izdali ste prije dvije godine sa svojim istoimenim triom. Što je iduće za vas?
Prošle godine Antonio i ja bili smo angažirani da napišemo 75-minutno glazbeno djelo "Existencia" koje smo izveli zajedno s plesnom kompanijom Diavolo iz L.A.-a. Djelo je počelo kao komemoracija potresa koji je 1994. uništio kampus Kalifornijskog državnog sveučilišta Northridge i razvilo se u veće djelo o katastrofi, razaranju i ponovnoj izgradnji i otpornosti zajednice. Bilo je vrlo katarzično napisati ovu glazbu, pogotovo jer Antonio ima osobnog iskustva s potresima u Ciudad de Mexicu, a moja je obitelj doživjela ogromne gubitke u zagrebačkom potresu 2020.
Trenutačno radim na konceptu i glazbi za novi solo album, zbog čega sam jako uzbuđena. Također sam radila na glazbi za kratki plesni film, koji bi trebao izaći sljedeće godine. I naravno, jedna od mojih glavnih aktivnosti ove godine bilo je planiranje Ponta Lopud Jazz Festivala!
