Početkom rujna održalo se još jedno izdanje projekta Ilica Q’art, namijenjenog transformaciji i revitalizaciji glavne žile kucavice grada Zagreba – Ilice. Poruka ovogodišnjeg izdanja “Sve maske su pale!” znakovita je na više načina. A problematika zapuštenosti nekoć žive ulice koju sada, umjesto šarenih izloga malih obrta, krase oblijepljena stakla i napušteni prostori sada je aktualnija nego ikada, nakon što su potresi i poplave pokazali pravo lice dugogodišnje nebrige za sam centar grada. Tome svjedoče i golemi platneni crveni križevi koje je kao umjetničku intervenciju na razrušenim zgradama postavio Aleksandar Battista Ilić koji je zajedno s Ivanom Nikolić Popović i autor Projekta Ilica: Q’art. Akcijom crvenih križeva građane je želio motivirati na promišljanje, akciju i solidarnost kako bi zajedno stvorili novi početak za ranjeni grad.
Kako i kada je započeo projekt Ilica Q’art?
Započeo je prije točno 20 godina, 2000. godine u jednom napuštenom prostoru bivšeg obrta. Započet je kao odgovor na pitanje problematike odumiranja gradskih središta, ne samo u Zagrebu nego i u cijelom svijetu. Život se počeo seliti u šoping-centre koji su svugdje isti, na rub grada. Velike korporacije počele su gušiti lokalne ekonomije, što se sad pokazuje katastrofalno i neodrživo. Na taj način smo zapravo počeli problematizirati to pitanje. Tada se to zvao Community art, odnosno Umjetnost zajednice. No, u prvo vrijeme ljudi nisu baš razumjeli taj koncept i trebalo je dugo godina i dosta edukacije da bi zaživjelo na ovaj način. A 2015. godine pridružuje se Ivana Nikolić Popović i od tada smo mi zajedno autori, promišljamo projekt, pozivamo ljude i postao je ovo sve što je danas. Ono što je bitno napomenuti jest da je to umjetnički projekt, takav je krenuo i glavna gesta je da umjetnost i kultura pomažu zajednici za povećanje kvalitete života. Ali i promišljanje održive budućnosti, suživota čovjeka i prirode. Gradi empatiju, osjećaje – sve što se sada pokazuje da su ključne stvari za čovjeka.
Dakle, vjerujete da umjetnost može potaknuti i inspirirati promjene?
Apsolutno. Najgora situacija je kad umjetnost ne izazove ništa. Ne izazove publiku, građane, reakciju. Sloboda izražavanja i umjetničkog izražavanja još uvijek je kamen spoticanja u 21. stoljeću. Moja umjetnost je prije svega borba za slobodu izražavanja.
Umjetnost je pozitivna afirmacija. A ona kreće još od najranijih tragova umjetnosti u pećini, kada su ljudi započeli oslikavati pećine prizorima lova i sl. To je izraslo iz potrebe nošenja s vlastitim zebnjama – hoćeš li si osigurati egzistenciju, prehraniti obitelj, svoje pleme, zajednicu. Nisu ljudi tada oslikavali pećine da bi postali slavni umjetnici ili da bi netko pisao knjige o njima, nego su na taj način rješavali svoje elementarne egzistencijalne probleme. Tu se dogodila najveća ljudska inovacija, a to je razvoj simboličkog mišljenja. Sve je krenulo dalje od toga. I to je temelj civilizacije – ne motika, nego simboličko mišljenje. Tehnologije su samo proteze i pomagala. Ono što je bilo bitno je razvoj ljudske imaginacije i kreativnog stvaranja. Ja to radim dandanas, primjerice s ovim križevima na zgradama. Ovo je moja suvremena pećina i ja je oslikavam upravo s obzirom na te zebnje oko potresa, i pandemije, i poplava, i zapuštenosti... Sve zebnje mojih sugrađana. Tim velikim platnenim križevima pozivam na solidarnost, da se ljudi osjećaju manje napuštenima.
Mislite li da se ljudi sada osjećaju napušteno, pogotovo nakon reakcija nadležnih nakon potresa i poplava koje su pogodile sam centar grada?
Da. Prvo je došao taj šok korone, koji je kodiran strašno nespretnom porukom, a to je socijalna distanca. Jedno je fizički razmak, to je pitanje opće kulture i pristojnosti. Ali ne i socijalna distanca. Čovjek je elementarno socijalno biće. Bez socijalne bliskosti gubi se poanta čovjekova postojanja. A uz to unošenje straha zbog bolesti, dakle ljudi se već boje za svoj život, dođu i potres i poplava. Ali to su sve samo simptomi. I ta globalna pandemija, pa nespremnost i na takav potres i na poplave – to su samo simptomi jedne društvene krize. Jer očito smo civilizacijski pretjerali. Živimo u dobu brutalne eksploatacije i prirode i čovjeka. Virusi i nepogode oduvijek su postojali, ali mi smo poremetili ravnotežu suživota s prirodom. Više ne osjećamo da smo dio prirode, već mislimo da smo iznad nje i to nam, bez obzira na sve medicinske ili tehnološke datosti, pokazuje da smo poprilično nemoćni. Umjesto da smo se prilagodili prirodi, prirodu smo pokušali prilagoditi sebi.
Upravo smo to posljednjih mjeseci često mogli čuti, a pogotovo nakon potresa. U ljudima probudio neki “iskonski strah” i ove situacije zapravo su nas natjerale da shvatimo kako smo pred licem prirode nemoćni...
I u tom momentu dolaze kultura i umjetnost. Koje su, zapravo, najvažnije – osim, naravno, ovog medicinskog pristupa, spašavanja života, svih ovih mjera. Ali one se bave tijelom. Što je s našom psihom i našom dušom? Umjetnost je katalizator i most socijalizacije. Most povezivanja naših duša. To je sad ta umjetnost zajednice o kojoj smo razgovarali, jer umjetnost je oduvijek bila stvar zajednice. Koliko god umjetnik radio nešto individualno ili intimno, to uvijek ima jaku refleksiju na društvo. Čak i u ovom slučaju te drastične, radikalne socijalne izolacije ljudi, karantene – kako bi ljudi to mogli izdržati bez umjetnosti, medija, filmova, glazbe? To je zapravo ljudima pomoglo da ostanu zdravi.
No mogli bismo reći da je tu došlo i do određenog paradoksa. Mnogi su umjetnost prepoznali upravo kao ono što im je neizmjerno olakšalo život u karanteni, no kada je kulturna zajednica zavapila za potporama i izašla u javnost s problemima zbog nemogućnosti rada, naišla je na nepovjerenje i kritike?
To je najveća društvena nesvijest. To je ta društvena kriza, kada ne shvaćamo što su nam najveće vrijednosti. Najveći proizvod Europe je kultura. Dodanu vrijednost bilo kakvom proizvodu i komunikaciji tog proizvoda sa svijetom daje kreativnost. Tog nismo svjesni. Obično se kaže – kultura je potrošnja. Ne, kultura vuče sve. Od nje je krenulo i ona je ostala najveća inovacija ljudskog roda. Ali ona nije direktno materijalna. Najrazvijenija društva svijeta itekako ulažu u kulturu i zato jesu najrazvijenija društva. Ako ne stvaramo tu dodanu vrijednost i te doista ljudske vrijednosti, onda ništa nema smisla. Umjetnost je za kreativnost ono što je matematika za tehnologiju. Umjetnost i matematika su dva temelja ljudskog razvoja.
I u ranijim ste intervjuima kao velik problem isticali nedostatak kreativnog obrazovanja u Hrvatskoj...
Da. Ono je nekada bilo fantastično, ali sredinom 90-ih potpuno je devastirano i svedeno samo na jedan sat tjedno. Sada se vidi da kompetencije koje ljudi, djeca, školarci trebaju – nisu više uske specijalizacije, ili samo vještine i znanja – nego one kompetencije koje razvijaju kreativnu upotrebu tih znanja, one generičke. Kreativnost, kritičko mišljenje, rješavanje problema. To je sposobnost čovjeka da od onoga što je naučio stvori novu vrijednost. Kada sam bio dekan ALU, odmah na početku napravio sam strategiju kreativnog obrazovanja u osnovnim i srednjim školama i oko toga se okupila ekipa odličnih i vrlo kreativnih ljudi. I kada je kretala nova kurikularna reforma, umjesto slogana koji je prije glasio ”Hrvatska zemlja znanja” počela se promovirati premisa “zemlja znanja i kreativnosti”. Jedino kreativnost stvara dodanu vrijednost. Nažalost, ta kurikularna reforma je propala, a ovo su sada smo tragovi onoga što je trebalo biti. Tako da, borba se nastavlja i dalje. Borba za svako dijete, borba za čovjeka. I svojim brucošima uvijek sam govorio – nastavnički odsjek nam je najvažniji. Obično se zna reći: “Ah, na nastavnički odsjek idu oni koji nisu dovoljno talentirani.” Ali oni su najvažniji, rade s budućim životom. Onako kako oni rade s tim budućim životom, takav će on i biti. To je elementarno pitanje ljudskog opstanka i razvoja.
Na tom tragu, jedan ste od osnivača i interdisciplinarnog kolegija Kreativni laboratorij koji se izvodi na šest fakulteta u Zagrebu?
Smatram da se čovjeku u tom razvojnom formativnom dijelu života treba pružiti cijela lepeza mogućnosti i alata. Da, s kolegama s ALU, FER-a, studija dizajna Arhitektonskog fakulteta, Muzičke akademija, Ekonomskog fakulteta, PMF-a, pokrenuli smo taj inovativni predmet. Dakle, nekoliko znanstvenih i umjetničkih područja izvode jedan predmet, i to jedini takav u Hrvatskoj. To su studenti diplomskog studija, znači oni već imaju svoje vještine – umjetničke, programerske, ekonomske – i dajemo im da kreativno od svih tih znanja naprave projekte. Svi moraju raditi u interdisciplinarnim grupama i tako stječu kompetencije. Znanost i umjetnost tek zajedno mogu dobro funkcionirati. Tehnologija je alat, pomagalo našeg tijela i naše percepcije, kao što je i na koncu kist. Ponovno, zemlje koje su na vrhu, često se spominju skandinavske, one tu potpuno prednjače. Kod njih nema dileme ide li jedno s drugim. A sve više se vidi to i u Aziji – Kina, Singapur, Indija... Mi imamo vrhunske ljude, vrhunske edukatore, ali sustav im ne ide na ruku. Ovako se može raditi neka inovacija na akademskoj razini, po fakultetima. Ali ono gdje je doista bitno da se dijete formira, u vrtiću, osnovnoj školi – tu imamo sustav srednjeg vijeka.
Vi ste na Akademiji također osnovali i novi Odsjek animiranog filma i novih medija? Kako je to krenulo?
Tako je. Zapravo sam pozvan na Akademiju od Ivana Vladislava Galete i ostalih kolega, da se osnuje novi studijski program animiranog filma i novih medija. Do tada su postojala predavanja, pa čak i klasa na nastavničkom odsjeku, ali ovo je bio novi studijski program. Oformili smo ga 2005., ja sam tad bio prodekan za nastavu i moram reći da mi je bolonjski sustav zapravo pomogao kao alat da zaista unesemo inovacije na ALU. I 15 godina kasnije, sada, upravo taj studijski program spada u pet najtraženijih studijskih programa u Hrvatskoj, od čak 870 programa na svim hrvatskim sveučilištima.
Što mislite, zašto je trebalo čekati toliko dugo da se to ostvari, pogotovo s obzirom na našu dugu i lijepu tradiciju animiranog filma i novih medija?
Sve je to nastajalo još 50-ih godina i tada se jako poticalo. Eksperimentalne, konceptualne prakse... Ti rezultati Zagrebačke škole animiranog filma, eksperimentalnog filma, kazališta, to je bilo zbilja inovativno. Ovdje su nastali temelji performansa, jednog sasvim novog promišljanja komunikacije. I mi smo sve to objedinili kroz ovaj odsjek. Ne samo animirani film i ne samo novi mediji već i sve te nove i eksperimentalne umjetničke prakse. Ta je tradicija velika, ali je sveučilišni sustav dugo godina bio jako konzervativan i zatvoren. Primjerice, ja sam studirao grafiku i slikarstvo na Akademiji, iako nisam ranije išao u Primijenjenu, već u Ruđer pa u Prirodoslovnu. Crtanje sam apsolvirao i prije Akademije. I naravno da me jako zanimalo crtanje kao vježba percepcije. Ali mi je ubrzo postalo jasno da je percepcija šira od papira. Iako sam studirao na Akademiji i pohađao taj program, redovito sam svaki dan išao u Kinoteku i MM centar, redovito sam posuđivao knjige od Mladena Stilinovića, Sanje Iveković... Ono što mi je Akademija omogućila jest da budem sa svojom generacijom, škola je odigrala tu ulogu socijalizacije, ali sam one prave stvari morao dobivati uglavnom izvan Akademije.
A još ste i tijekom studija bili jedan od pokretača projekta EgoEast, ali i surađivali s nekim od najistaknutijih umjetnika našeg doba poput Tomislava Gotovca na projektu Weekend Art, kasnije i s Marinom Abramović…
Da, početkom 90-ih, kada sam ja bio student, unatoč jakoj tradiciji hrvatske umjetnosti i konceptualnih praksi, ta tradicija živjela je samo oralnim prenošenjem. Nitko nije objedinio tu novu, suvremenu svjetsku, da tako kažem, povijest umjetnosti koja se ovdje događala. I tako sam kao student s grupom kolega pokrenuo projekt EgoEast koji je trebao promišljati, nakon pada Berlinskog zida – mi smo bili ta generacija – te neke suvremene tokove. Ključne avangarde 20. stoljeća nastajale su upravo u Zagrebu, ali to se samo prenosilo kao legende, kao pričanja – nije bilo pisane povijesti. I nama je bilo bitno da mi kao mladi ljudi koji kreću u svoj umjetnički život ukažemo gdje su ti korijeni i na čemu zapravo rastemo. Prvo izdanje EgoEasta bilo je u umjetničkom paviljonu i napravili smo knjigu, prvi tekst o hrvatskoj umjetnosti koja se događala od 50-ih do naše generacije. Prvo su nas jako hvalili, ali vrlo brzo su počele kritike. To je izazvalo otpor, nismo mogli biti ni financirani... Centri moći u nekom kulturnom životu smatrali su nas opasnošću. Jer smo bili prejaki, bez novca i samo s vizijom uspjeli smo nešto postići. I nekako u tom trenutku Ivana Keser i ja počeli smo se intenzivno družiti s Tomom Gotovcem. Zbližili smo se kao veliki zaljubljenici u filmove. I tako smo zajedno godinama išli na Sljeme, što je omiljeni zagrebački ritual, satima i satima razgovarali. Zatim sam 1995. kupio jednu malu idiot-kameru, ali imala je najbolju optiku na svijetu, Carl-Zeiss, i počeo sam nas snimati. Počeli smo raditi te fotografije i nakon nekog vremena – išli smo svaku nedjelju. Nakon što su nas sve kulturne institucije odbacile, odlučili smo da ćemo raditi kulturnu instituciju u prirodi. I tako smo na Sljeme išli deset punih godina i fotografirali se. Napravio sam nekih 5000 fotografija na taj način – nije tada bilo mobitela, selfie kulture – upalio bih aparat i imao deset sekundi da se namjestim. Prve projekcije tih fotografija imali smo u Muzeju suvremene umjetnosti, ali ubrzo nam se javilo nekoliko stranih kustosa i tu je sve krenulo. Izlagali smo u najjačim muzejima Europe i svijeta, ali i časopisima za umjetnost i fotografiju... A Weekend Art nedavno je uključen i u antologiju “Central and Eastern European Art Since 1950” u izdanju najutjecajnije globalne izdavačke kuće Times&Hudson iz Londona u ediciji World of Art. S Marinom Abramović bila mi je jako draga suradnja na projektu u Irish Museum of Modern Art u Dublinu.
Spomenuli ste i da ste u srednju školu išli u Tehničku školu Ruđera Boškovića i zatim Prirodoslovnu gimnaziju, ali da ste upisali Akademiju. Potječe li iz tih dana vaša strast za spojem tehnologije i umjetnosti?
I kao dijete bio sam opsjednut crtanjem. Nisam mogao dočekati, kad sam navečer išao spavati, da se ujutro probudim i krenem opet crtati. I u srednjoj školi cijelo sam vrijeme crtao i tako se dogodilo da je moje školovanje nehotično, ili intuicijski se razvijalo onako kao što bi trebalo pružiti svakome djetetu. Interdisciplinarno. Interesirale su me i tehnologija i umjetnost. Ali već kao dijete sam osjećao da me vuče umjetnost i da sam umjetnik.
A što vas veže za Ilicu? Gdje ste odrastali?
Životno sam vezan upravo uz Ilicu, ukupno nekih 35 godina. Osjetio sam život i u nekoliko drugih kvartova Zagreba, malo u Trnju, pa u Utrini, ali to su bili neki kratki periodi. Ilica je 80-ih godina bila doista ulica. To je vrijeme kada je Zagreb bio zaista grad, urbano središte. Jedno od onih gdje se stvarala svjetska kultura. Ta energija je meni ideal – jedan put nečeg što Zagreb može biti, ali može biti i više od toga. Ima toliko fantastičnih elemenata, kreativaca, nevjerojatnu tradiciju suvremenog promišljanja. U Ilici je rađena povijest suvremene svjetske umjetnosti. Tu je Tomislav Gotovac imao akciju “Zagreb volim te”, Grupa šestorice, Braco Dimitrijević, Goran Trbuljak imali su tu svoje konceptualne performanse, tu je atelje Toše Dabca... Ilica je zaista jedno od žarišta svjetske suvremene umjetnosti. To su moji korijeni i želim na neki način svojim projektima naznačiti tu tradiciju i taj kontinuitet hrvatske umjetnosti, a s druge strane, kako ta umjetnost izvan institucija, tu na ulici, može pomoći ljudima da povećaju kvalitetu svog života.
Razgovarali smo o problematici napuštenih i zapuštenih prostora na Ilici – što smatrate, koja je prepreka tome da naša glavna gradska ulica ponovno zaživi uz stari sjaj?
Nebriga, zapuštenost, nesvijest. Krive vrijednosti. Postoji tu globalni fenomen potrošačkog društva koji smo već spomenuli, šoping-centri koji povuku dušu grada. Istovremeno propadaju kulturne jezgre, da su devastirane do te mjere da vidimo da nam jedan potres može izbrisati temelje naše baštine i našeg opstojanja. I tu vidimo da smo debelo izgubili balans. Ako u šoping-centru možeš kupiti jeftine cipele, što će ti onda postolar u Ilici? Uvijek su me zanimali prazni prostori kao simptomi krize društva. Tako je i danas. Smatram da kapital istiskuje život, ljude. A bez ljudi nema gradova. Sve se poremetilo i podredilo kapitalu, jednoj prilično apstraktnoj kategoriji. To se događa i u velikim svjetskim gradovima, centri grada postaju poslovne zone. I na taj način umire grad. Moj je zaključak da je zapuštenost tih prostora gdje su nekad bili obrti, tvornice rezultat toga što nekome to odgovara. Netko to želi kupiti za male novce, elitizirati grad i iseliti stanovnike. I tako se gubi duša grada. Ovakve krize, društvene, zdravstvene, podsjećaju nas da moramo malo posložiti prioritete. Ako ne naučimo, ako se ne prilagodimo, ako ne promijenimo vrijednosti, jednostavno nas neće biti.
