Ovih dana društvene je mreže preplavio interesantan i nostalgičan trend. U Facebook grupama Zagrepčanaca, poput Zakaj volim Zagreb ili Zagreb – kakav je bio nekada, počeli su izvirati pravi mali biseri iz života naših starih. Riječ je o malim novinskim “štiklecima”, člancima, vijestima i oglasima pronađenima u nekim od starih novina s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Za te simpatične isječke svakodnevice imamo zahvaliti posebice projektu digitalizacije starih novina i časopisa koji provodi Nacionalna sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Tamo možemo pronaći pravu riznicu tiskovina još od 1789., kada je objavljen prvi broj najstarijih sačuvanih novina Kroatischer Korrespondent, pa sve do kraja 30-ih godina prošlog stoljeća.
A prve su hrvatske novine, od kojih nažalost nije ostao sačuvan ni jedan primjerak, počele izlaziti u Zagrebu davne 1771., jednom tjedno – subotom. Njihov nakladnik, otkrivaju nam iz Nacionalne sveučilišne knjižnice, bio je stanoviti Antun Jandera, podrijetlom Čeh, a koji je naumio po uzoru na bečke Wiener diarium izdavati novine na latinskom jeziku.
Za njih znamo samo iz jednog sačuvanog oglasa, a slična je sudbina zatekla i prve zagrebačke novine na njemačkom jeziku – Agramer deutsche Zeitung. Njihov pak izdavač, Austrijanac Johann Thomas von Trattner, poslije je pokrenuo i spomenuti Kroatischer Korrespondent. Na hrvatskom su jeziku novine počele izlaziti 1806., i to u Zadru, kao glasilo francuske uprave, a bile su pisane dvojezično, i na talijanskome. Hrvatski narodni preporod zatim sa sobom donosi poznate nam Novine horvatzke i njihov kulturni prilog Daniczu horvatzku, slavonzku y dalmatinzku našeg preporoditelja Ljudevita Gaja. Tako stare novine, razumljivo, veoma su osjetljive. Može ih se pohraniti na mikrofilmu, a koji se zatim može digitalizirati. Upravo to rade i u NSK-u, a osim na njihovu portalu, mikrofilmove novina možete pregledati i u njihovoj čitaonici.
– Digitalizacija starih novina i časopisa započela je u NSK-u u Zagrebu 2005. godine, a s njihovom objavom na portalu Stare hrvatske novine i Stari hrvatski časopisi počeli smo 2010. Cilj je digitalizacije zaštita i lakši pristup toj vrijednoj građi osobito u svjetlu činjenice da je riječ o izuzetno krhkoj građi jer je tiskana na nekvalitetnom papiru i izravnim korištenjem se dodatno oštećuje. I uz određene poteškoće, u deset godina djelovanja, to je naš najposjećeniji portal digitalizirane građe. Istraživanje koje smo proveli pokazalo je da su njegovi posjetitelji najviše zainteresirani za priče iz vlastite obiteljske povijesti i povijesti zavičaja – kazala nam je Sofija Klarin Zadravec, pročelnica i knjižničarska savjetnica za digitalizaciju u Hrvatskome zavodu za knjižničarstvo.
Na internetskim stranicama NSK-a trenutno je dostupna i fantastična virtualna izložba nazvana Svakodnevica 1914. u starim novinama. I tu ima svega, kaže nam Klarin Zadravec, zanimljivosti iz crne kronike, modnih priloga, šala, recepata, oglasa i vijesti – od povratka ukradene slavne slike “Mona Lisa” u Louvre do prve vozačice tramvaja u Zagrebu. A u svojoj potrazi naišli smo i mi na neke zaista genijalne primjere svakodnevnoga zagrebačkog života davnih dana, napisanih jedinstvenim stilom i ponekad sasvim nehotično humorističnih.
Tako nam članak “Ostali bez žena” otkriva tlapnje dvojice nesretnika, Stjepana Cvijanovića i Mije Ježa, čije su supruge pobjegle od kuće! Jedna se navodno iz Velikih Gredica zaputila u Zagreb kako bi otvorila dućan, dok je druga priprijetila da će pobjeći u Ameriku. Obojica pak putem novina mole svoje supruge da im se vrate. Tu je i pripovijest o bivšoj konobarici D., koja se u ljubavnom bolu odlučila otrovati jer ju je ljubavnik ostavio. Nije joj to prvi put, pišu novine, ali nasreću, njena “jaka narav odoli količini uzeta otrova”. Istog je dana, saznajemo, stanoviti “prefrigani provalnik Jureša” nakon bijega iz zatvora izveo nekoliko provala. No, prepoznao ga je hrabri redarstvenik Žigman i ubrzo priveo pravdi. Među takvim se “Redarstvenim viestima”, kako su se nazivale, da naći pravo blago. Staretinar V. nabijenim je revolverom uperenim u redarstvenog agenta prijetio da će ga ubiti. No, tvrdi, malo si je popio i samo se šalio. Jedan je zidar imena Schwartz svoju dragu usred krčme u Petrinjskoj ulici soljenkom pogodio u glavu znatno je ozlijedivši, dok je sluga kod gostioničara Sonnenscheina u kuhinji istukao služavku, a zatim navalio i na gospodara! Ima tu priča i o prijateljskoj izdaji, kako nam govori članak znakovita imena “Kad babe piju”. Doznajemo tu da su se dvije prijateljice, Marija Zbilj i Ana Dostal, sjele u krčmu Heršakovu na Ilici, pa stale pijuckati. Marija nije znala cijeniti Anino prijateljstvo, već je upotrijebila prvu priliku i mašila se rukom u džep Anine suknje gdje je napipala banknotu od 10 kruna. No, stoji dalje, “Ana Dostal zamietila je nečije prste u džepu i razkrinkala svoju prijateljicu kao prostu taticu”. Posebno je zanimljiva bila i prava mala senzacija iz 1912., zapis o prvoj ženi koja je na Ilici – zapalila cigaretu. Ta je mlada, “emancipirana dama” u pratnji nekog gospodina tada ubrala lovorike prve pušačice na ulici. “Neki mladi gospodin shvatio je situaciju s prave strane, pošto je od gospodjice kao sebi ravne pušačice zamolio – vatre. Ab igno ignem”! Da nam komentira te zanimljive člančiće upitali smo i Voju Šiljka, našega legendarnog novinara, poznavatelja zagrebačke povijesti i rado zvanog dobrim duhom Zagreba.
– Naravno, da iz objektivnih razloga, ne pamtim zanimljivosti koje su objavljene prije sto godina. Ali su izuzetno zgodni tako da su me neki podsjetili na „štiklece“ koji su objavljeni u našim novinama i časopisima, koje sam listao i čitao. Zapis o prvoj ženi koja je pušila u Zagrebu podsjetio me na zagrebačke dane šezdesetih i sedamdesetih godina. Na ulicama žene nisu pušile. „Emancipirane“ su djevojke pušile u kafićima, npr. Mocca i tzv. Majmunjak, koji su se nalazili ispod nebodera na Trgu. Gospođe u godinama su pušile u Gradskoj kavani, Palaceu i Esplanadi. Zbog toga sam se čudio kada sam bio u Budimpešti i vidio otmjene gospođe koje su pušile na ulicama i trgovima, cigarete, obično, na otmjenom cigaršpicu. Zanimljivo je da se tih šezdesetih i sedamdesetih godina pušilo u televizijskim emisijama, pušili su gosti, novinari. To je bio „strašan“ štos. Osjećali smo se kao neke svjetske face. Napominjem, da su se žene suzdržavale pušiti ispred TV kamera – kazao nam je i proslijedio nekoliko urnebesnih “štikleca” koje je sam tijekom godina prikupio.
Među njima se tako našla i jedna osmrtnica: “Draga rodbino i prijatelji, obavještavamo vas da je nakon dugog niza godina patnje, naš prijatelj Stjepan Jambrek, konačno našao svoj vječni mir i spokoj, a njegova napaćena duša i umorno tijelo konačno će odahnuti. Sahrana njegove supruge Ružice će biti u petak u 14 sati na groblju Mirogoj.”
– Ti, kako sam ih nazvao, štikleci ili zanimljivi događaji, objavljivani su u revijama. Obično u izdanjima koja su izlazila za vikend. Visokotiražni „Plavi vjesnik“ objavljivao je i čak honorirao viceve koje su slali čitatelji. No, najzanimljivije su bile anegdote. Da, i karikature. Izlazili su i humoristički listovi i časopisi kao što su „Registrator“, „Paradoks“. Večernji je imao sjajnog karikaturistu Ismeta Icu Voljevica, a Vjesnikov karikaturist je bio Oto Reisingar. Oni su svakodnevno objavljivali karikature. Zanima me gdje se nalazi to umjetničko bogatstvo? Sjećam se posljednjih razgovora s Voljevicom i Reisingerom. Oni nisu znali što će s tim svojim radovima. Nitko ih nije htio otkupiti. Šteta, golema šteta – zaključio je Šiljak.
A zašto nam je tako zanimljivo zavirivati u te male pripovijesti i anegdote iz prošlosti? I u historiografskim krugovima sve više jačaju tendencije za proučavanjem te takozvane mikrohistorije. Jednostavan bi odgovor bio – to je povijest koja nije ispisana na dvorovima ili bojištima, već na ulicama poznatog nam grada. A ispisali je nisu vladari, pape i generali, nego radnici, krčmari, kondukteri, džepari i sasvim obični ljudi. To je povijest života samog i stvari koje ga čine, a nisu se promijenile ni u više od stoljeća, svjedoče nam ti stari zapisi. To su bračne razmirice i ljubavne boli, sitne krađe, barske tučnjave, pijanstva i mladenačka obijest. A čitajući ih, između nas se i naših starih gradi most koji nadilazi vrijeme. Osjećamo, više no ikad, da su nekoć istim ulicama nekada koračali nama slični ljudi, svaki sa svojim brigama i radostima. I na koncu, tko zna, kakvi će detalji iz naših malih života fascinirati buduće generacije?
