Ako je ikada bio blizu svome toliko spominjanome idealu "tvornice snova", onda je Hollywood to uspio napraviti sa serijalom filmova o Harryju Potteru. Ukoliko je prije pet godina, kada su se počeli spominjati planovi o adaptaciji svih sedam predviđenih nastavaka megauspješnice J. K. Rowling i bilo skeptika koji nisu vjerovali da se Potterove avanture mogu dovoljno uvjerljivo i brzo prenijeti na platno, sada je i više nego jasno da su filmovi dostojno nastavili komercijalni uspjeh knjiga.
Još veće zadovoljstvo među producentima vjerojatno vlada jer su uspjeli stvoriti sustav u kojem filmovi bez obzira na ime redatelja, koji su dosad ostavili minimalan autorski pečat, izlaze na tržište s podjednakom kvalitetom, a u tome im je pomogla i sama autorica J. K. Rowling koja je sa svojim pričama dala odličnu podlogu za industrijalizaciju.
Tako je i u "Harryju Potteru i Plamenome peharu", četvrtom nastavku koji potpisuje Mike Newell, cijela priča šablonski postavljena u okvir jedne školske godine u Hogwartsu, a glavni ključ pri pokretanju radnje novi je profesor za obranu protiv crne magije. Dakle, u svijetu čarobnjaka i vještica doista ničega novog. Barem ne na prvi pogled.
Čvrsta ograničenja koja su producenti postavili u pogledu vizualnosti i sadržaja uvjetovala su to da svi dosadašnji filmovi izgledaju prilično jednako pa ne treba sumnjati da će oni koji su voljeli dosadašnje filmove uživati i u "Plamenome peharu". Razigrani dječji svijet upotpunjen brojnim kompjutorskim efektima nudi solidnu zabavu čak i za odrasle.
Doduše, analogija vrijedi i u obrnutome smjeru pa oni koji su dosad bježali od Pottera i dalje imaju razloga za to. Pogotovo jer lord Valdermort sve više postaje loša kopija Kojota Zlikovskog, a samim time i sve manje strašan, a sve više smiješan, dok pomalo iritantna postaje činjenica da je Harry Potter najčešće najmanje zaslužan za rješavanje problema.
Najveća je razlika ipak u činjenici da je nestao element iznenađenja i predstavljanja Potterovog svijeta, a da bi se to nadoknadilo još više se ulaže u vizualnu spektaklularnost i jačanje međusobne povezanosti likova što zapravo samo potvrđuje tezu da je filmski Harry Potter čisti industrijski proizvod, poput recimo Nike tenisica ili Coca-Cole, koji nema previše pogrešaka, ali daleko je od umjetničkoga nadahnuća kvalitetne manufakture. (J. J.)Filmski Harry Potter čisti je industrijski proizvod koji nema previše pogrešaka, ali daleko je od umjetničkoga nadahnuća kvalitetne manufakture
