Ovisno o tome kakav stav imate prema mađioničarskim zabavama – možete li se opustiti i uživati u trikovima ili primarno razmišljate o njihovoj tajni – takav bi mogao biti i vaš odnos prema posljednjih godina najiščekivanijem filmu s ovih prostora “Houston, imamo problem”. Film je izazvao pozornost još prije četiri godine kada je slovenski redatelj Žiga Virc napravio prvi trailer i obraćao se mogućim akterima, odnosno ljudima iz ove regije i američkih službi koje bi mogle znati nešto o ne toliko raširenoj, ali doista sociološki, politički i filmski moćnoj urbanoj legendi.
Ona kaže da je Tito početkom 1960-ih razvijao svemirski program, ali kako je Jugoslavija bila financijski previše slaba da bi ga mogla ostvariti, prodao ga je Amerikancima za 2,5 milijardi dolara. Priča zvuči fantastično, ne i nemoguće jer smo gledali Bondove filmove pa znamo što se sve može vrzmati po glavama tih autoritarnih osobnosti, marketing je pogodio sve prave tipke i ljudi s obje strane (ex-YU i SAD) iščekivali su da vide što se zapravo dogodilo.
No ispalo je da je priča dobrim dijelim (otvoreno) lažirana. Redatelj Virc od početka je govorio da je riječ o “dokudrami” koju je definirao kao “film u kojem je temelj stvarnost s dodanom dramatizacijom i nekim elementima fikcije”, no kako nije izabrao formu igranog filma, nego insceniranog dokumentarca, gledatelj (svjesno ili ne) ipak događaje prihvaća kao stvarnosno “dokumentarističke” i tu može – što uostalom i jest bio slučaj nakon premijere na njujorškom festivalu Tribeca – biti podloge za zbunjivanje.
Vircovu filmu teza je da su Amerikanci srušili Jugoslaviju da bi od njezinih republika, danas samostalnih država, uzeli svoj novac. Zemlje bivše Jugoslavije, kao i ostale iz nekadašnjeg socijalističkog bloka, doista su od gospodarskih sredina pretvorene u tržište SAD-a i EU. Ima li ikakve veze s time svemirski program, malo je bitno za koprcajuće sudbine danas, osim ako baš ne inzistirate na tome da nužno morate znati što vam redatelj protura kao fakte, a što kao fikciju.
Oni koji su očekivali otkrivanje nekih velikih istina ostat će vjerojatno razočarani, a tko pristupi filmu bez prevelikih pretenzija, dobit će zanatski i produkcijski vješto uobličenu igrariju s ponekim metaforički realnim osjećajem. •
>> Dvaput su nas u pola sata opelješili, ali New York se jednostavno voli
