Prvi hrvatski film od osamostaljenja države koji je na A festivalu, onom u Locarnu, pokupio tri nagrade. Slijede potom dva Srca Sarajeva – za najbolji film i najbolju mušku ulogu – te CICAE nagrada Međunarodne konfederacije umjetničkih kina za najbolji igrani film. Uskoro dobiva i status hrvatskog kandidata za 95. dodjelu Oscara u kategoriji najboljeg međunarodnog filma. Sve je to (zasad) “Sigurno mjesto”, dugometražni prvijenac Jurja Lerotića. I to su tek faktografski podaci koji su svakako laskavi, ali čak i sve te nagrade i priznanja čine se premalima i nedovoljnima da bi opisali i posvjedočili važnost ove istovremeno i poprilično teške i jednostavno oslobađajuće, krajnje uznemirujuće i neodoljivo utočišne tako ogoljene i intimne, a opet sveopće ispovijesti. Iako je zanimljivo pratiti evoluciju hrvatske kinematografije, posebice s recentnijim ostvarenjima koja su napravila neke pomake i odmake (“Ne gledaj mi u pijat”, “Tereza 37”, “Zbornica”, “Stric”...), “Sigurno mjesto” bez dvojbe se ističe, ne samo među novijim uracima nego i među svime što je snimljeno kod nas unazad nekoliko desetljeća.
Tragedija bratova samoubojstva koja je zadesila redatelja ne da ne ostavlja ništa nego oduzima sve. Ipak, u tom aposteriornom ništavilu Lerotić pokazuje kako je ipak moguće pronaći nešto, neku iskricu inspiracije i motivacije koja se može protumačiti kao vlastito suočavanje s boli, kao stvaralački impuls, kao krik duše. Odlučivši uzeti tu životnu epizodu i pretvoriti je u film, Lerotić si, dakako tehničko-filmski gledano, zadaje “dupli posao” smjelo stupajući i ispred kamere. Činjenica da glumi samoga sebe, tj. da uprizoruje i u neku ruku ponovno proživljava vlastito iskustvo, ali i način na koji redateljski gradi visok emotivni naboj te duboku povezanost među svim elementima, čini “Sigurno mjesto” filmom koji izgleda kao da je stvoren da se ukorijeni u svakome tko ga pogleda. Snimljen je tako da s jedne strane bude istinski razumljiv, ali samo onima koji dijele iskustvo takve vrste tragedije. S druge pak strane, onim sretnicima među nama koji ne znaju što je samoubojstvo voljene osobe, “Sigurno mjesto” je buditelj tolike količine empatije i altruizma prema onima koji pate, ali i poriv da se odmah nazovu najbliži samo da im se kaže da imaju nekoga tko je tu. “Sigurno mjesto” uspijeva, fenomenalnom i gotovo opipljivo bolnom izvedbom Gorana Markovića, uroniti u um i osjećaje osobe narušena mentalnog zdravlja, ali isto tako i pokazati kroz što sve prolaze oni koji su pokraj njih. I u svoj težini i mračnjaštvu koje tema zajedno s ovako izvanrednom realizacijom nosi, na kraju “Sigurnog mjesta”, kroz vrtloge više ili manje ugodnih emocija koje obuzimaju tijekom gledanja, gledatelj si postavlja pitanja, potresen je, ali i prožet onim najljepšim što se krije u čovjeku – suosjećanjem.
