Dubravku Turić već su prvi kratki filmovi - "Trešnje" i "Belladona" - odveli u Cannes i na Sundance, a potonjim je filmom osvojila i Zlatnog lava na prestižnoj venecijanskoj Mostri. A na Zagreb Film Festival ove godine vraća se debitantskim dugometražnim filmom "Tragovi", oko kojeg se već diže velika prašina. Premijerno prikazan na Varšavskom filmskom festivalu, u Zagrebu ćemo ga gledati danas u kinu Tuškanac, trenutačno igra i na Međunarodnom festivalu mediteranskog filma u Valenciji, a zatim će otputovati na poznati Tallinn Black Nights Film Festival. Dugogodišnja montažerka koja u izvanredno pliva i redateljskim vodama, u vizualno impresivnim "Tragovima" odlučila je ispričati priču o antropologinji Ani (Marija Škaričić) i njenom istraživanju misterioznih tragova na drevnim stećcima i mirilima...
Stećci i mirila koja junakinja filma Ana istražuje fascinantan su i pomalo misteriozan dio naše povijesti. Što vas je k njima privuklo i na koji ih način koristite u filmu?
Još od malih nogu privlačili su me stećci, razbacani po livadama biokovskog zaleđa gdje sam provodila ljeta. Isklesani kameni blokovi puni urezanih simbola u meni su budili znatiželju i strahopoštovanje, ali ponajviše maštu. Mislim da sam jedva čekala priliku da ih ubacim u neku priču. Što se tiče mirila, prvi put sam ih slučajno primijetila prije dvadesetak godina, tijekom čestih planinarskih izleta na područje južnog Velebita. Zaintrigirali su me i počela sam ih proučavati. Priča o mirilima i tom jedinstvenom pogrebnom obredu zaista je fascinantna i posebna, vezana samo uz velebitski kraj. I još uvijek dosta nepoznata. To me motiviralo da napišem priču o antropologinji Ani koja na stećcima i mirilima proučava ureze i simbole. Tragove koje su nekada davno neki ljudi ostavili iza sebe. Anina istraživanja ujedno su mi služila da istaknem njezinu zaokupljenost prošlošću. Ne samo profesionalnu, nego i osobnu.
Neobično je što Ana boluje od vitiliga - utoliko što vitiligo gotovo nikada ne vidimo na filmu - a i susreće se s brojnim predrasudama na račun toga. Kako ste odlučili upravo to rijetko stanje prikazati u filmu?
Vitiligo je autoimuno stanje u kojem koža počinje gubiti pigmentaciju, tako da na njoj dolazi do pojava bijelih mrlja. Kao i kod većine autoimunih bolesti, točni uzroci se ne znaju. Međutim, zna se da su autoimunim bolestima okidači uglavnom traume, stresovi. Meni je vitiligo odlično poslužio u svrhu karakterizacije glavne junakinje Ane, jer sam na taj način i fizički mogla pokazati tragove njezinih trauma, o kojima ne govori i koje je zakopala duboko u sebi.
"Tragove" je do sada imala priliku vidjeti jedino publika u Varšavi. Kakve su bile reakcije?
Svjetska premijera "Tragova" netom je održana na Varšavskom filmskom festivalu. Tada sam prvi put film gledala s publikom, što mi je bilo dragocjeno iskustvo. Osjetila sam koncentraciju i mir u dvorani, veliku pažnju pri gledanju. To sam doživjela kao veliki kompliment. Film je jako dobro primljen, a razgovori koje smo kasnije vodili i reakcije publike bili su više nego odlični.
Kuda će nastaviti svoj filmski put nakon ZFF-a? Kad ćemo film moći gledati u kinima?
Nakon Varšave, film će se premijerno predstaviti domaćoj publici na Zagreb Film Festivalu 26. listopada, a u redovitu kinodistribuciju ide od 12. siječnja 2023. Trenutačno se prikazuje na Međunarodnom festivalu mediteranskog filma u Valenciji (Mostra de València), nakon kojeg putuje na Tallinn Black Nights Film Festival. U vrlo kratkom roku ušli smo u konkurenciju na dva A-festivala, što me izuzetno veseli.
Prije no što ste krenuli u režiju, etablirali ste se kao montažerka. Koliko je to znanje utjecalo na vašu autorsku poetiku - pogotovo u "Tragovima", budući da ste tu filmsku priču odlučili ispričati na vrlo vizualan način?
Moje iskustvo rada na filmu traje godinama. Montirala sam tridesetak filmova, par stotina reklama, pisala scenarije i radila na mnogim snimanjima, u različitim funkcijama. Ali sama montaža me najviše naučila dramaturgiji, vizualizaciji, brzom snalaženju u problemima, držanju raznih kombinacija u glavi bez prethodnog isprobavanja. I velikoj strpljivosti. U jednom trenutku, kada sam dobila jaki poriv ispričati svoje priče, sva su se moja iskustva koncentrirala u redateljski rad, koji se pokazao kao najprirodniji i jedini logičan pomak u karijeri. Na filmu volim kompleksne emocije koje su skrivene i s vremenom izlaze na površinu. Na taj je način gledatelj aktivan i drukčije doživljava film nego kada je sve servirano. U "Tragovima" sam htjela prikazati stanja i emocije bez upotrebe velikih dijaloških scena, snažnim slikama, atmosferom, kompozicijom, zvukom, ritmom izmjena kadrova i scena. Naravno, i glavnim likom, koji glumi izvrsna Marija Škaričić koja je sveprisutna u filmu. Na moj izričaj, osim dugotrajnog radnog iskustva, utjecaj svakako ima i moj senzibilitet, način na koji vidim i doživljavam svijet. Naravno, i ukus. Da sam ga snimala dvadeset godina ranije, sumnjam da bi tako izgledao. Rekla bih da je na mene utjecalo apsolutno sve dosad, sva iskustva, filmska i nefilmska. Zamišljam to kao neku piramidu na kojoj uvijek stojim na vrhu.
Vaša junakinja je antropologinja - notorno je zahtjevno u filmu prikazati akademska istraživanja, koja u stvarnosti puno manje nalikuju na "Indianu Jonesa" i uključuju mnogo više sjedenja za računalom ili u prašnjavim arhivima. Na koji ste način tome pristupili?
Anino antropološko istraživanje htjela sam prikazati što autentičnije, pritom vodeći račina da je i vizualno zanimljivo. Sabila sam ga u kratko vrijeme, u par scena - arhiv, rad za računalom, terenski rad. Međutim, u filmu je Anino istraživanje samo jedna od niša kojima se bavim i koja mi pomaže u gradnji priče. Utoliko mi je bilo lakše što fokus filma nije samo na tome.
Nisam mogla ne primijetiti da velik dio vaše filmske ekipe čine žene. Nije tajna da je hrvatski film godinama bio "muški klub". Koliko je izazovno bilo probijati se u takvoj atmosferi? Kakve ste promjene na tom planu primijetili u svojoj karijeri?
Filmsku ekipu ne biram po spolu, već po talentu i senzibilitetu suradnika i kompatibilnosti sa mnom i s mojim vizijama. Ako je ispalo da su ovdje većinom žene, i to nešto govori. Ne samo o meni nego i o projektu. Nisam nikada osjetila bilo kakvo ugnjetavanje u bilo kojem poslu zbog toga što sam žena. Premda nisam ni ona koja bi to dopustila. Međutim, kada pogledamo statistiku, stvari u svijetu filma jesu porazne za ženski rod. Muškarci su tamo gdje je moć, novac. Redateljica u Hrvatskoj donedavno gotovo da i nije bilo i tek unazad petnaestak godina stvari su se počele mijenjati. Na svjetskom planu bila je velika akcija 2020/5050, no još je daleko od ostvarenja. Smatram da je najbitnije uvesti žene u institucije i odbore koji odobravaju i financiraju filmove, u festivalske odbore, selekcijske komisije… Tada se stvari organski mijenjaju i izjednačavaju, a ne prate formalnosti bilo kakvih brojki.
