Možemo samo nagađati o tome koliko je objektivno značenje prvo ulaska filma Ognjena Sviličića “Takva su pravila” u program festivala u Veneciji, a potom i nagrada Emiru Hadžihafisbegoviću za najboljeg glumca. Ali sigurno je da su ovi rezultati, zajedno s drugim međunarodnim festivalskim uspjesima hrvatskog filma posljednjih godina, nisu došli slučajno. Plod su nekoliko važnih faktora, od kojih je jedan od najvažnijih dobro posložen sustav kinematografije i jasno određena ideja što ona želi/treba biti (HAVC), a jedna pak od najvažnijih strategija u tom sustavu otvaranje je prema svijetu. Za razliku od 1990-ih, sušnog razdoblja koje su karakterizirali ne samo papirnati i slabi filmovi (čast izuzecima), bilo je to i vrijeme potpune zatvorenosti u kojem su dominantno djelovali filmski ljudi bez ikakvih kontakata s međunarodnom zajednicom.
Osim što danas HAVC na institucionalnoj razini povezuje kinematografiju sa svijetom, sve je više i filmaša koji aktivno rade na stvaranju osobnih međunarodnih kontakata, a Sviličić je jedan od onih koji je svoju “mrežu” gradio već s prvim uspjesima u Berlinu prije desetak godina. Hrvatski film kao da sve viša prožima privatni “poduzetnički” duh i to daje rezultate, dok velik dio ostatka kulture (kazalište npr.) još uvijek dominantno funkcionira po sistemu javnog sektora zatvorenog u sebe i okrenutog samom sebi.
