Nedavno lansiranje kineskog DeepSeeka mnoge je podsjetilo na početak svemirske utrke između SAD-a i SSSR-a tijekom hladnog rata. Kao što je sovjetski Sputnik pokrenuo eru svemirskog nadmetanja, tako i DeepSeek označava novu fazu u globalnom natjecanju za dominaciju u području umjetne inteligencije. I baš poput svemirske utrke nekoć, i ovaj je trenutak u povijesti jednako uzbudljiv koliko i zastrašujući. Takvi trenuci uvijek se najljepše zrcale u svijetu umjetnosti, a u kojem je sve jači otpor prema nekontroliranoj uporabi umjetne inteligencije.
Europska unija uhvatila se ukoštac s umjetnom inteligencijom pa trenutačno očekujemo donošenje EU AI Acta, koji predstavlja prvi sveobuhvatan pokušaj regulacije umjetne inteligencije u različitim sektorima, uključujući umjetnost i kreativne industrije. Društvo hrvatskih književnika u ponedjeljak je donijelo i svoju Deklaraciju o umjetnoj književnosti, dan poslije Vatikan je izdao dokument u kojem je proglasio da AI tehnologija sadrži “sjenu zla”, a Authors Guild, vodeća organizacija američkih pisaca, pokrenula je revolucionarnu inicijativu “Human Authored” – prvi sustav certificiranja koji potvrđuje da je knjigu napisao čovjek, a ne umjetna inteligencija.
Naime, Authors Guild ovih je dana svojim članovima omogućio pristup portalu na kojem mogu registrirati svoju knjigu kao “ljudsko djelo”, što će im omogućiti, među ostalim, da na koricama svojih knjiga, specijalno dizajniranim logom, pokažu da je njihovo djelo stvoreno bez umjetne inteligencije.
”Projekt ‘Human Authored’ ne znači odbacivanje tehnologije, već poticanje transparentnosti, prepoznavanje čitateljske potrebe za međuljudskom povezanošću i uvažavanje jedinstvenih ljudskih elemenata pripovijedanja. Autori i dalje mogu svoja djela registrirati ako su tijekom pisanja koristili AI kao alat za istraživanje ili provjeru pravopisa, ali ne i za književno izražavanje kao takvo”, izjavili su iz Authors Guilda.
Sličan sentiment i poziv na transparentnost uputili su i iz Društva hrvatskih književnika, čija je inicijativa za pisanje i objavu Deklaracije o umjetnoj inteligenciji proizašla je iz svijesti o tome da nove tehnologije otvaraju neke nove probleme, pa i neke nove prijetnje struci, kako književnoj tako i srodnim strukama – prevoditeljima, ilustratorima, pa i novinarima.
– Cilj je s jedne strane bilo senzibilizirati javnost, pa i struku za navedene teme, jer mnogi od njih možda nisu svjesni svih implikacija umjetne inteligencije i njezinih mogućnosti. S druge strane, željeli smo ukazati na činjenicu da kada se u hrvatskom zakonodavstvu krene s regulativama koje će se ticati umjetne inteligencije, i strukovne udruge poput Društva hrvatskih književnika tu žele artikulirati svoje prijedloge, pa i obraniti autorska prava svojih članova i hrvatskih književnika općenito – kazao nam je Matija Štahan, tajnik DHK o njihovoj Deklaraciji.
Da razvoj umjetne inteligencije otvara i neke prijetnje, a koje nisu samo daleka budućnost, pokazuje i izvještaj organizacije Society of Authors u Velikoj Britaniji, a u kojem piše da je već više od trećine prevoditelja i četvrtine ilustratora izgubilo posao zbog generativnog AI-ja.
– Umjetna inteligencija može pisati umjesto pisaca i oponašati njihov stil, ali ne vjerujem da dugoročno može postojati prevelik interes za takva djela. Veća prijetnja je kada književnici skrivaju činjenicu da se služe umjetnom inteligencijom za pomoć u pisanju. Tu je i problem potencijalnog plagiranja – kao što piše u našoj Deklaraciji, AI programi za generiranje jezika u osnovi su mehanizmi za kolažiranje, citiranje i plagiranje. Iako je citatnost jedan od legitimnih načina književnog stvaranja, a od citata se uostalom može satkati i vrhunska književnost, umjetna inteligencija ovdje otvara opasnost nesvjesnog plagiranja. Za neka druga zanimanja srodna književnom pozivu, poput prevoditelja i ilustratora, ali i novinara, umjetna inteligencija je pak nešto što ih može istisnuti s tržišta rada. Osobno, najzanimljivija i dugoročno možda i najvažnija za mene je posljednja točka naše Deklaracije, a koja govori o biti književne umjetnosti, gdje se navodi da je književnost besmislena ako ne proizlazi iz ljudskoga uma i duha. I ako književnost “outsourceamo” nečemu u čijoj podlozi nema ni duha ni uma, onda je to simulacija književnosti, njezin hologram, a ne istinska literatura. Iza umjetnosti ne stoji ono umjetno, nego um – ustvrdio je.
Međutim, umjetna inteligencija za književnost ne predstavlja samo opasnost ili prijetnju, već može biti i koristan i zanimljiv alat za književno eksperimentiranje.
– Već smo imali nekih primjera u književnosti u kojima se, recimo, razvija dijalog između pisaca i umjetne inteligencije, pri čemu se onda takva djela objavljuju sa sviješću da je riječ o nečemu što je djelomice proizašlo iz umjetne inteligencije. To se zbilo i, primjerice, prošle godine u Japanu, kada je spisateljica Rie Kudan, primivši prestižnu književnu nagradu Akutagawa, otkrila da je dio njezina romana “Tokyo-to Dojo-to” napisan uz pomoć umjetne inteligencije – kazao je Štahan, a sličnom mišlju vodio se i ovogodišnji dobitnik druge nagrade “Ranko Marinković” Večernjakova natječaja za kratku priču Alojz Majetić.
Majetić, koji je nagradu zaslužio pričom naslovljenom upravo “Suradnja s Umjetnom inteligencijom”, osvrnuo se i na Deklaraciju svog matičnog društva.
– Naša razmišljanja tu se malo sudaraju. Oblici ove suradnje, jer i u mojoj priči se uostalom radi o suradnji s umjetnom inteligencijom, su neograničeni. Mi s njom moramo ići ruku pod ruku, ne kao s neprijateljem, nego izvlačiti iz nje sve dobro što nam ona može dati – rekao je Majetić.
