Prije točno 38 godina, 30. siječnja 1987. godine, u Zagrebu je preminuo jedan od najvećih hrvatskih kolekcionara umjetnina i jedna od najkontroverznijih ličnosti hrvatske kulturne povijesti - Ante Topić Mimara. No život čovjeka čija je donacija od preko 3750 umjetničkih djela postavila temelje Muzeju Mimara, do danas je ostao obavijen velom tajni.
Službena biografija navodi da je rođen 7. travnja 1898. godine u dalmatinskom mjestu Korušce kao sin Šimuna Topića Matutina i Jandre rođene Šolić. Već kao dječak pokazivao je interes za umjetnost, učeći od poznatog don Frane Bulića na iskopinama antičke Salone. Nakon teškog ranjavanja u Prvom svjetskom ratu 1917. godine, našao se u Rimu gdje je započeo svoj put kolekcionara umjetnina.
No, druga verzija njegove biografije tvrdi da je Mimara zapravo bio Mirko Maratović, rođen 16. ožujka 1897. u Splitu, i koji je navodno preuzeo identitet pravog Ante Topića nakon što je ovaj preminuo u vojnoj bolnici u Rimu. Prema toj verziji, od tuda potječe i njegov nadimak Mimara (MIrko MARAtović). Činjenica da su matične knjige u njegovom rodnom mjestu nestale dodatno je potaknula spekulacije o njegovom pravom identitetu.
Tijekom svog boravka u Rimu i rada u ateljeu umjetnika Antonija Mancinija, Mimara je razvio izvanredne vještine u prepoznavanju autentičnosti umjetnina, ali navodno i njihovom falsificiranju. Proučavao je tehnike starih majstora, materijale koje su koristili i specifičnosti različitih umjetničkih škola. Ova znanja kasnije su mu omogućila stvaranje impresivne kolekcije umjetnina koje je prikupio živeći u Parizu i Berlinu, a živio je po čitavom svijetu te gajio veze s brojnim moćnicima.
Drugi svjetski rat dočekao je u Njemačkoj, a šuškalo se i da je radio za naciste. Nakon rata radio je pak kao savjetnik za restituciju umjetnina pri Jugoslavenskoj vojnoj misiji u Münchenu, iako neke informacije sugeriraju da su ga na tu poziciju postavili zapadni Saveznici, a ne jugoslavenske vlasti. U tom razdoblju, njegov rad na povratu umjetnina opljačkanih tijekom rata bio je značajan, ali i kontroverzan.
Svoju bogatu kolekciju Mimara je 1973. godine donirao hrvatskom narodu. Muzej koji nosi njegovo ime otvoren je 17. srpnja 1987. godine, nekoliko mjeseci nakon njegove smrti. Pri otvorenju je njegova supruga, povjesničarka umjetnosti Wiltrud Topić-Mersmann, koja je preminula prošle godine u 104. godini života, prerezala svečanu vrpcu.
Mimarino kolekcionarstvo nije se ograničavalo samo na slike. Njegova zbirka obuhvaća širok spektar umjetničkih predmeta: od antičkog stakla i keramike, preko srednjovjekovnih rukopisa, do namještaja i tekstila. Posebno je bio ponosan na svoju kolekciju orijentalnih tepiha i kineske umjetnosti, koju je smatrao jednom od najboljih u Europi.
Oko načina na koji je Mimara stekao svoju kolekciju također se isprepliću brojne kontroverze. Neki ga smatraju genijalnim kolekcionarom koji je imao "nos" za vrijedne umjetnine, dok drugi sugeriraju da je bio povezan s obavještajnim službama, od CIA-e do UDBA-e, te da je do umjetnina dolazio na sumnjive načine. Jedan od Mimarinih najžešćih kritičara bio je britanski povjesničar umjetnosti Brian Sewell, koji je Mimaru nazivao prevarantom i falsifikatorom te zagovarao i zatvaranje "smiješnog Muzeja Mimara".
Mimarino ime, odnosno ono Mirka Maratovića, spominje se i u kontekstu spektakularne krađe bjelokosnog plenarija iz Zagrebačke katedrale 1920-ih godina, a legenda glasi da mu je u tom pothvatu pomogao i "stanoviti bravar" Josip Broz - Tito. Oni koji su ga poznavali, opisali su ga kao autoritativnog ali šarmantnog čovjeka, obrazovanog i elokventnog, kao i da je njegova uzrečica bila: "Umjetnina vrijedi koliko je budala plati."
- Ante Topić Mimara nesumnjivo je bio jedan, vjerujte mi, od najinteligentnijih ljudi koje sam i ja, ali i mnogi drugi imali priliku upoznati. Šarmantan, inteligentan, imao je znanje stranih jezika, umjetnost mu je bila utkana u DNK. Razumio se u umjetnost, znao je prepoznati djela... Ono što se vrlo često zna previdjeti jest to da je sjajnu zbirku imao i već prije 2. svjetskog rata. Od svoje je 18. godine živio u umjetnosti i za umjetnost, a kako je bio inteligentan, vješt pregovarač, sasvim je sigurno da je mogao biti uspješniji od nekoga prosječnoga kolekcionara. A, čujte, ima zlonamjernih priča... Možda je i on sam malo pridonio tome jer je volio biti tajanstven, nije puno govorio o sebi, a onda se na to, nažalost, uvijek nastave svakojake priče koje nemaju veze sa stvarnošću. Dok sam bila jako mlada, u samom početku, to me užasno ljutilo, ali sada više ne marim. Svi mi koji smo ga poznavali i s njim surađivali imamo divne uspomene na njega. Što se tiče optužbi za krivotvorine, kao i kod svakoga privatnoga kolekcionara u svijetu, uvijek se pronađe neki predmet koji je greškom bio, primjerice, drukčije datiran. Ali to je sve s vremenom i našim radom ispravljeno, neke su atribucije i datacije promijenjene te su navodi o krivotvorinama i falsifikatima krajnje zlonamjerni. U konačnici, muzej je otvoren već 35 godina, njegova je zbirka dostupna javnosti, a nikada nismo dobili nikakav upit o tome. Ništa osim napisa koji se tu i tamo sporadično pojave pa nestanu - u intervjuu za Večernji list prije nekoliko godina kazala je nekadašnja ravnateljica Muzeja Mimara Lada Ratković Bukovčan.
Muzej Mimara danas predstavlja jedan od najznačajnijih kulturnih spomenika Hrvatske. Smješten u neorenesansnoj zgradi bivše gimnazije na Rooseveltovom trgu u Zagrebu, dom je brojnim remek-djelima svjetske umjetnosti, a trenutno prolazi obnovu zbog oštećenja u potresu. A bez obzira bio on Ante Topić ili Mirko Maratović, Mimara ostaje jedna od najfascinantnijih ličnosti hrvatske kulturne povijesti, čovjek koji je iza sebe ostavio vrijednu kolekciju umjetnina, ali i bezbroj neodgovorenih pitanja koja i danas intrigiraju javnost.
Šuškalo se da je s Titom pljačkao... koja je to informacija, jel pljačkao ili nije? Kad bi ja napisao što se sve šuška nebi me stigli brisati.