Josip Barković, jedan od najstarijih članova Društva hrvatskih književnika (1945.) i Matice hrvatske bio je plodni, angažirani i samozatajni pisac, poznat širokom krugu ljubitelja književnosti po svojim ratnim opsežnim romanima "Sinovi slobode" i "Dolina djetinjstva", ali i po sedam psiholoških romana s društvenom tematikom i sudbinom pojedinca, po šest zbirki pripovijedaka, među kojima je i njegov poznati "Zeleni dječak", namijenjen najmlađim čitateljima, a posebno po svojoj antologijskoj priči "Jabuka", bez koje je teško zamisliti solidnu antologiju suvremene hrvatske proze.
Autor je i dviju zbirki pjesama, bio je ugledan kulturni djelatnik, novinar, urednik kulturnih rubrika "Naprijed" i "Vjesnika", glavni urednik kulturne redakcije Radio-Zagreba, dviju izdavačkih kuća, Lykos i Epoha, umjetnički ravnatelj Jadran filma, glavni urednik časopisa "Izvor" i "Krugovi". Godine 1980. izabran je za člana suradnika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Tzv. generacija krugovaša kojih, na žalost, više uglavnom nema među živima, dugovala mu je i iskazivala posebnu zahvalnost za njegovu nenametljivo-pokroviteljsku i zaštitničku ulogu u teškim vremenima za kulturu. Potencijalnu i izglednu političku karijeru zamijenio je savezništvom s mlađim i nepoćudnim, još neafirmiranim kolegama, vjerujući u njih i njihove svjetonazore. Svojim autoritetom i umješnošću znao je odagnati sumnjičavost komunističkih vlasti od naših mladenačkih eskapada, izmoliti novčana sredstva za časopise, koji su po nekoliko puta za svoga trajanja bili otpisani zbog „defetizma“, „kritizerstva“ i „antisocijalističkih ispada“.
Bez njega, "Krugovi" bi bili vrlo kratka vijeka, a urednici i pokoji suradnik anatemizirani i egzistencijalno uništeni, da nije bilo njegovih strpljivih i samozatajno smionih intervencija po rigidnim agitpropovima i tužilaštvima. Ta uloga i takva nevidljiva djelatnost izdvajala ga je od svih, pa i moćnijih i kvaziliberalnijih kolega, jedva je i gotovo nimalo poznata, a danas sam još jedini njegov svjedok, jedini koji mu može javno iskazati iskrenu i duboku zahvalnost u ime prerano preminulih prijatelja i suradnika. A mogu mirne duše reći: i u ime hrvatske književnosti.
