Za vrijeme prošlotjednog posjeta Omanu, kamo sam otišao prateći drugo gostovanje Zagrebačke filharmonije u glavnom gradu Muscatu, moj hrvatski vodič, jedan od brojnih Hrvata koji kao cijenjeni stručnjaci s raznih područja tamo rade, često mi je govorio: "A sad se pripremi da budeš zadivljen." I doista, upozorenje je svaki put bilo na mjestu, osobito kad smo obilazili neke od prirodnih ljepota te zemlje na samom vrhu Arapskog poluotoka, na ulazu u Perzijski zaljev.
Međutim, ništa me nije moglo pripremiti za ulazak u zgradu koja je bila glavni cilj našeg putovanja: u Kraljevsku opernu kuću Omana. Njezino otvorenje 12. listopada 2011. godine raskošnom produkcijom Puccinijeve opere Turandot pod dirigentskim vodstvom Plácida Dominga bilo je velika vijest u glazbenom svijetu. Nakon Opere u Kairu, koja ima dugu tradiciju, to je druga prava operna kuća sagrađena u arapskom svijetu, a prva na Arapskom poluotoku.
Cijena je tajna
Kad je riječ o novim građevinama u tom dijelu svijetu, čovjeku padnu na pamet raskoš, bogatstvo i veliki novac. Međutim, Oman se u mnogočemu razlikuje od susjednih zemalja, od siromašnog Jemena, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, koji se natječu visinom i ekstravagancijom luksuznih građevina. Vrtoglave tornjeve Dubaija nadlijetali smo u dolasku i odlasku.
U Muscatu, međutim, nema zgrade više od sedam-osam katova i ništa ljudskom rukom sagrađeno ne smije nadvisiti minarete veličanstvene Velike džamije sultana Kabusa bin Saida al-Saida. Ali, razlog tomu nije dominacija religioznog nad sekularnim, već vizija gradnje čvrsto ukorijenjene u tradiciju. Razmetljivi tornjevi u nebo nisu omanski stil.
Tako ni Opera ne strši u rezidencijalnoj četvrti s novim bijelim i kićenim palačama državnih institucija, ministarstava i stranih veleposlanstava, odreda sagrađenih na način koji više ili manje uspješno nastoji oponašati tradicionalnu arhitekturu arapskog svijeta. Ne strši u visinu. Ali, itekako se već izvana izdvaja rijetko viđenom kombinacijom masivnosti i elegancije, blještavom bjelinom kamena usred zelenih travnjaka i mirisnih vrtova koji su njegovani s mnogo pažnje te zalijevani, kao i sve ostale velike zelene površine u gradu, s mnogo vode, na kojoj se ne štedi, baš kao ni na jeftinom gorivu i struji.
No, ako izvana, iz ponekog ugla, pomalo nalikuje i na tvrđavu, unutrašnjost opčinjava ljepotom, elegancijom i profinjenim ukusom koji površnu raskoš potiskuje u drugi plan, kao i pitanje koliko sve to košta. Cijena građevine ionako je tajna, jedna od mnogih sultana Kabusa koji Omanom vlada već 45 godina. Zbog proslave te godišnjice cijeli nas je grad dočekao okićen bojama omanske zastave, u crvenoj, bijeloj i zelenoj. Tamo gdje široka glavna gradska avenije, koja također nosi sultanovo ime, prolazi pokraj Opere, čak i ti kičasti ukrasi govore o vladarovoj ljubavi prema glazbi: najčešći motivi oblikovani stotinama raznobojnih žaruljica tamo su lutnje i harfe.
A unutra, u graditeljskoj simfoniji od najfinijeg kamena, drva, stakla, kristala i plemenitih metala, u beskrajnim varijacijama predivnih uklesanih, izrezbarenih i naslikanih arabeski i savršeno skladnoj simetriji, dah su mi u predvorju oduzele i vitrine s reprezentativnim izlošcima iz velike sultanove zbirke glazbenih instrumenata. Riječ je o europskim glazbalima iz 18. i 19. stoljeća, predivnim, raritetnim i utoliko skupocjenijim primjercima gitara, harfi, violina, rogova, flauta, oboa i fagota, sve do nevjerojatnim umijećem izrađenih i oslikanih keramičkih serpenta, renesansnih i baroknih zmijolikih puhačkih glazbala.
U gledalištu je s komotnim razmakom smješteno 1100 udobnih sjedala, opremljenih najsuvremenijim zaslonima na kojima, kad se izvode opere, možete birati između prijevoda libreta na arapskom ili engleskom. Ušavši na pokus našeg orkestra, zapanjila me je savršena akustika u kojoj je solo violončela zvučao kao da je pojačan najsofisticiranijim razglasom. U dnu velike pozornice, iza kulisa, smještene su veličanstvene orgulje, još jedno glazbalo osobito priraslo sultanovu srcu, koje se po potrebi cijelo pomiče u prvi plan.
Susreti s cijelim svijetom
Ali, dojam koji prevladava nije razmetljivost u raskoši, već u svakom detalju iskazana silna profinjenost u službi umjetnosti. Ta Opera na obali Perzijskog zaljeva nije hir prebogatog vladara, nego jedan od najljepših izraza njegove vizije o zemlji i narodu koji želi biti svjestan i ponosan na vlastitu baštinu i kulturni identitet, a istodobno otvoren za susrete s cijelim svijetom. O tome svjedoče i programi koji se tamo održavaju. Nakon udruženog gostovanja Zagrebačke filharmonije s Baletom iz ruskoga grada Perma, prosinac je počeo velikim simpozijem i festivalom glazbe za oud, tradicionalno arapsko glazbalo, preteču europske lutnje.
Potom će gostovati španjolski Teatros del Canal sa zarzuelom, pa glasovita sopranistica Sondra Radvanovsky s Praškom filharmonijom. S Kube dolaze legende jazza okupljene pod imenom Buena Vista Social Club, a iz Švedske Maher Zain, popularni pjevač islamom i arapskim motivima inspirirane R&B i pop-glazbe. Posljednjeg dana godine glazbenu gala svečanost priređuju Beogradska filharmonija pod ravnanjem američkog maestra Davida Levija, tenor Michale Schade, violinistica Anna Tifu te mlada egipatska operna zvijezda u usponu Fatma Said.
Opera je to iz bajke, baš kao i od svih plemenitih, lijepih, gostoljubivih i srdačnih Omanaca koje sam susreo iskreno omiljeni i voljeni sultan Kabus bin Said al-Said. Kraljevska opera u Muscatu jedan je od najljepših odraza njegove vizije i umjetnošću oplemenjene duše.
>> Nakon Londonske i Bečke, i Zagrebačka filharmonija gostuje u Omanu!
