Osim što je preksinoćnji gost VIP Zagreb Jaff Festivala 66-godišnji Pat Martino zanimljiv kao jedan od najznačajnijih gitarista današnjice, kao sugovornik u intervjuu još je jedinstveniji po svojim specifičnim odgovorima na pitanja o karijeri, glazbi i životu. Odgovori su mu male filozofske mantre koji dižu razgovor od tonaliteta svakodnevice prema onome što Martino smatra pravim vrijednostima, a to nisu pitanje uspjeha, karijere, dobrih kritika...
- Zadovoljstvo je smisao moga života. Život je vrlo jednostavan, brz i ograničen. I uvijek se svodi samo na jedan po jedan trenutak, nema prošlosti i budućnosti i zato u Zagrebu, kao i uvijek, uživam u svemu što mi se događa - kaže Martino čiji su život i filozofija bitno odredili jedan događaj koji bi mnogi doživjeli tragičnim. Zbog gotovo fatalne aneurizme u glavi 1980. završio je na hitnoj operaciji, nakon čega je izgubio pamćenje i morao o sebi, svom životu i gitari sve učiti ispočetka da bi se 1987. godine vratio albumom “The Return” (Povratak).
Koliko je vaša bolest utjecala na promjenu životnih stavova i ciljeva?
- Ne gledam to kao bolest, gledam kao blagoslov. Naravno, bilo je trenutaka kada sam na to gledao kao na bolest, jer su mi govorili da tako gledam na to, ali to je više bio stav ljudi koji su se brinuli o meni. To je apsolutno oblikovalo moje stavove prema životu i zato to ne smatram bolešću. Bolest je kada čovjek pobjegne od odgovornosti da živi svoju realnost. Svaki pojedinac treba i može živjeti sa svojom sudbinom, ali postoji rašireno vjerovanje da kada se dogodi nešto dramatično što sprečava naše djelovanje, da je to ometanje naše protočnosti, ali radi se o tome da naš protok zapravo zahtijeva novi korak. Sve ostalo je ograničavanje. Takve stvari treba gledati kao dobre, ne nužno loše. Znam da to nije lako. To tek vidite kad zauzmete treću stranu. Vidite dobre stvari, vidite loše stvari, ali kada zauzmete potpuno objektivističku stranu i sagledate obje strane medalje, onda tek shvaćate puni značaj toga što vam se dogodilo.
Jeste li doslovno morali učiti svirati gitaru od početka, kao i sve ostalo o svom životu?
- Ne mogu reći da sam ikada učio svirati gitaru. Kada se djevojčice igraju s lutkama ili kada se dječaci igraju s bejzbolskim rukavicama, oni se ne uče igrati, u tome nema učenja. Isto je s gitarom koja je bila moja igračka, igračka koja je mene dovodila do ekstaze i još uvijek me dovodi.
Kako su se ljudi ponašali prema vama za oporavka i tko se u to vrijeme brinuo o vama?
- Brinuli su se svi koji su bili u mojoj blizini, ali ne uvijek na načine koje biste smatrali pozitivnima. Većina njih željela je da ponovno postanem poznat. Ali meni su bile primarnije sve ove stvari o kojima sam pričao, da naučim više o sebi, da primijenim strah od potpuno nove situacije u svom životu za nešto više. Za to treba mnogo hrabrosti, kao što je danas trebalo mnogo hrabrosti da krenemo u koncert s bubnjarom s kojim nismo održali čak ni jednu probu (naime, redovni bubnjar njegova benda morao se zbog obiteljskih problema iznenada vratiti kući - op. a.). Takve se odluke donose svjesno, utemeljene na hrabrosti. Ne donesete li takve odluke, nikada ne znate što ste mogli postići. Za to je potrebna vjera.
Prije jazza u svijet glazbe ulazili ste preko rocka, be-bopa...
- Glazbeni idiomi nikada mi nisu radili neke razlike, riječ je samo o preoblikovanju energije. Bilo bi ograničeno reći da me zanimao samo jazz, moji su interesi mnogo širi. Mislim da su Elvis Presley, Chuck Berry i drugi rani rokeri utjecali na moj razvoj kao i mnogi jazz glazbenici. Bio sam dio te kulture u SAD-u. Bilo je naprosto neophodno govoriti tim jezikom zajednice. Ljudi su voljeli govoriti o tome, uživali su u toj glazbi, rock je bio poput tapeta u mjestima u kojima se događao, i morali ste to poznavati ako ste željeli biti dio toga svijeta. Jednako se dogodilo s jazzom kada sam došao u New York, u vrlo ranoj dobi, ušao sam u društvenu i glazbenu okolinu i kulturu s kojom sam nastojao izmjenjivati energiju što sam više mogao.
Svirali ste s mnogim od velikih imena u jazzu, posebno orguljašima poput Jacka McDuffa... U kojem ste trenutku shvatili da ste postali važan faktor na glazbenoj sceni?
- To sam shvatio kada mi kao glazbeniku znanje i vještina više nisu bili važni, kada su mi oni postali od sekundarne važnosti, kada su mi znanje i vještina postali automobil, a putovanje postalo primarno. Moja je namjera postići što više od života na bilo koji način, to može biti glazba, mogu biti financije, duhovnost, romanse, može biti mnogo toga, ali glazba je snaga i alat kojim sam najbolje naučio dosezati svoje razloge koje tražim od života. Glazbenici znaju nekada biti previše zahtjevni u smislu fokusa i ciljeva koje si zadaju.
Kada se to dogodilo?
- Kad, hm...? Ne mogu točno definirati vrijeme, to je zapravo proces i događa se stalno.
Vaš posljednji album posveta je glazbi Wesa Montgomeryja? Ima li još junaka kojima biste željeli odati počast?
- Taj je album općenito gledan kao moja posveta Wesu, što na neke načine i jest. Ali to nije bila moja glavna namjera. Od operacije i amnezije vraćao sam se mnogim svojim stvarima, gledao ih i pokušavao se sjetiti svoje prošlosti: među tim stvarima bio je i album na čijoj sam poleđini našao male zabilješke koje sam pisao kao petnaestogodišnjak. To su bile zabilješke tipa: Je li to tročetvrtinski ritam ili šestoosminski?, Hoću li ikada moći ovo svirati?, Pitam se kako li su se osjećali dok su ovo pisali... Tako je ovaj album nastao kao moja namjera da postignem ili odgovorim na neka pitanja koja sam postavljao kao dječak. Zato je to mnogo šira priča od običnog „tribute“ albuma Wesu Montgomeryju.
vrlo poučan intervju