Jedna žena radi u tvornici, na traci. Šije čipku na grudnjake. Jedna glumica sjedi na sceni za šivaćom mašinom, u staklenoj kvadratnoj prizmi, njezina mašina radi stalno i uporno. Njen zvuk je zvuk jednog života, sudbine, predstave. To je monodramu "Pobuna Sold Out" Kazališta Hotel Bulić koju je Senka Bulić režirala prema djelu Elfride Jelinek "Ljubavnice". Teška je to priča o položaju žene, o nadama, snovima, ljubavi koja ne postoji...
Ni u napisanoj, ni u scenskoj inačici ove priče ništa nije slučajno. Brigitte šije grudnjake jer oni su u šezdesetima bili moćan simbol ženskog oslobođenja. No, je li se to oslobođenje uopće dogodilo? Junakinja Elfride Jelinek nije slobodna, ona je sputana ne samo staklenim stropom nego i staklenim zidovima. Ovo nije priča o napretku, ovo je priča o postojanju. Brigitte kao da ne postoji, tek rad i planovi za budućnost, a oni su u potpunosti vezani za muškarca. Ovdje su emocije sporedne, važno je samo to da on ima siguran zanat u rukama, da će jednog dana imati svoju radnju, da on ima budućnost, dok je ženska sudbina potpuno vezana za sudbinu muškarca kojeg će "uloviti". I zato je junakinja spremna na sve, od čišćenja zahoda u kući njegovih roditelja, preko uljepšavanja, do mahnitog seksa jer trudnoća je njezina ulaznica u taj žuđeni svijet.
Bilo bi zanimljivo doznati koliko se žena danas prepoznaje u toj i takvoj ženskoj sudbini, istražiti jesmo li se ipak pomaknule makar koračić ka nekoj samostalnijoj sudbini od one koju je nobelovka ispisala u svom prvom velikom romanu. Senka Bulić ovu je monodramu splela oko jedne junakinje romana, one koja manijakalno planira, manipulira, koristi se svojim tijelom, svojom seksualnošću... Glas koji redateljica daje toj ženi najsličniji je onom histerično militantnom kakav znamo iz Hitlerovih i ostalih govora pomahnitalih diktatora. Taj je glas izuzetno naporan za glumicu, hrabru i nadahnutu Beti Lučić, ali je istovremeno priječi da nijansira svoj lik. Šteta, jer nijanse ovdje baš nedostaju.
