Kad vam čovjek s maskom uperi pištolj u čelo, to bi inače bila pljačka, a danas vam tako na ulazu u kazalište mjere temperaturu. Novost je u subotu bilo i prazno predvorje zagrebačkog HNK, jer onih manje od tristo gledatelja koliko ih je kazalištu dopušteno primiti brzo se smjestilo u gledalištu. Maske nisu obvezne i većina posjetitelja ih nije imala, ali neki su sigurno poželjeli onakvu s kakvom su ih dočekali svi zaposlenici HNK, u boji zastora i sjedala i sa zaštitnim znakom kuće.
Ima li ovo uopće smisla?
Nakon tri mjeseca nametnute stanke, HNK je u subotu ponovo davao operu. Donizettijeva “Lucia di Lammermoor”, najnovija zagrebačka produkcija koju je potpisao legendarni Pier Luigi Pizzi, premijerno je izvedena na Valentinovo. Ali, sada se sanitetski prorijeđenoj publici nudi samo kao koncertna izvedba, a propisana fizička distanca nametnula je i raspored po cijeloj pozornici raštrkanih svirača i pjevača.
Ima li smisla u takvim uvjetima uopće ići na operu u HNK? Priznajem, bio sam skeptičan, premda svjestan da je upravo sada odlazak u kazalište i društveni građanski čin davanja potpore umjetnicima i kulturnim ustanovama. Ali, kako romantična glazbena drama čiji junaci od ljubavi gube razum, ubijaju i ginu može podnijeti bilo kakvu distancu? Tako da se sve note i riječi odsviraju i otpjevaju onako kako je to prekjučer učinio čitav ansambl pod dirigentskim vodstvom maestra Josipa Šege. Neke od najuzbudljivijih i najpotresnijih opernih predstava u mom životu bile su upravo koncertne izvedbe. Takva je bila i ova zagrebačka “Lucia”. Doduše, muška polovica zbora smanjena na desetoricu pjevača bila je na početku opere jedva čujna, tamo daleko iza orkestra, u samom dnu pozornice. Ali, čini mi se da je osim fizičke, njihov problem ipak donekle bila i emocionalna distanca, a možda i veća zabrinutost za vlastito zdravlje nego za Donizettijeve melodije. Kako god bilo, danas svatko ima legitimno pravo na hipohondriju.
Ali, Opera HNK je zato pred publiku iznijela svoje solističke dragulje, umjetnike koji nisu štedjeli ni glas ni srce. To se prije svega odnosi na Ivanu Lazar u naslovnoj ulozi i na Tomislava Mužeka. Ljubavni duet Lucije i Edgarda na kraju prvog čina bio je prvi vrhunac večeri u kojoj se opera, svim ograničenjima i teškoćama usprkos, trijumfalno vratila na zagrebačku pozornicu. Lazar i Mužek pokazali su se pjevačima i umjetnicima svjetske klase koji svu dramu, scenu i kostime nose u glasu, a uz to im je i sam izraz lica i nekoliko gesta dovoljno da nas uvjere u istinitost emocija svojih likova. Uz takav idealan sopransko-tenorski par, vokalnu iznimnost i snagu potvrdio je i moćni baritonsko-basovski dio postave, Ljubomir Puškarić kao Lord Enrico i Luciano Batinić kao Raimondo.
Daleko od sažaljenja
Orkestar je zvučao transparentnije i čišće nego što ikada može svirajući iz “rupe”, a flautistica Snježana Martinjak Jerbić je, istupivši naprijed, bila sjajna partnerica zadivljujućim vokalnim bravurama Ivane Lazar u duetu flaute i soprana na potresnom vrhuncu scene ludila. A mi sretnici te večeri u publici svoju smo malobrojnost nastojali nadoknaditi zdušnim, ne sažalnim i navijačkim, nego potpuno opravdanim i zasluženim aplauzima tijekom izvedbe i ovacijama na kraju.
