U vrijeme nedaća koje su zadesile cijeli svijet pa tako i Hrvatsku – koronavirus u veljači 2020. pa razorni potres koji se zbio u Zagrebu 22. 3. 2020. – spas možemo naći u više segmenata, a kao najvažniji nameće se literatura koja je prije svega lijek za dušu. Među brojnim naslovima što klasika, što modernijih pisaca, na preporuku urednika Seida Serdarevića okrenula sam se francuskom romanopiscu i esejistu Albertu Camusu. Njegova djela zahtijevaju strpljenje i koncentraciju pa se i moje čitanje “Stranca” i “Mita o Sizifu” proteglo na nekoliko tjedana.
Zanimljiv je bio Camusov život: točno prije 80 godina, 1940., kao formirani filozof i književnik dolazi iz Alžira u Francusku, gdje se pridružuje pokretu otpora, a nakon rata aktivno se angažirao u nizu društvenih i političkih pitanja. Stradava u naponu stvaranja u automobilskoj nesreći. Književni mu je rad usko vezan za filozofiju koju možemo podijeliti na fazu “apsurda“ u kojoj je blizak egzistencijalizmu i na fazu “pobune“ koja predstavlja njegov raskid s grupom egzistencijalista.
Život kao niz apsurda
U djelima iz prve polovine 1940-ih (filozofski esej “Mit o Sizifu“, roman “Stranac“, drame “Nesporazum“, i “Caligula“) Camus odražava osjećaj bespomoćnosti koji je zahvatio velik dio njegova naraštaja u godinama rata te prikazuje život kao niz apsurda (patnje, nasilja, zločina, smrti) pred kojima je čovjek kao društveno biće bespomoćan, ali kao pojedinac ipak može ostvariti svoju slobodu ako takvo apsurdno stanje prihvati kao svoju životnu filozofiju (tzv. filozofiju apsurda) i prestane doživljavati stvarnost kroz prizmu tradicionalnih društvenih i moralnih vrednota. Upravo u tome se može naći današnji čitatelj jer, kao što se sve s koronom i oko nje mijenja, mijenja se i čitanje i poimanje smisla Camusove filozofije.
U drugoj fazi koju filozofski obrazlaže u eseju “Pobunjeni čovjek“ 1951. Camus pronalazi smisao čovjekove egzistencije u njegovoj pobuni protiv životnog apsurda i u ljudskoj solidarnosti (romani “Kuga“ i “Pad“ te drame “Opsadno stanje“ i “Pravednici“). Taj nobelovac, uz originalne ideje koje je uvijek najprije izložio u književnom, a tek onda u teoretskom obliku, ističe se trajnim umjetničkim kvalitetama – izvanrednim stilom i majstorskom kompozicijom.
Danas nam se Camus pojavljuje kao suvremenik, kao naš susjed, kao sugrađanin na socijalnoj distanci skrivenog straha i tihe pobune iza maski koje viđamo svakodnevno oko nas.
Mersault, središnji junak njegova romana “Stranac“, suočen s konvencijama građanskog društva te s nedokučivom ravnodušnošću svijeta obuzet je osjećajima apsurdnosti, izgubljenosti i pobune pa nam svojim riječima opisuje tu situaciju:
“Osjećao sam se nekako izgubljen između modrog i bijelog neba i jednoličnosti tih boja… sve to, sunce, vonj kože i balege, miris laka i tamjana, umor od neprospavane noći, mutilo mi je pogled i misli.“
No apsurdna Mersaultova priča odvija se pod jarkim reflektorima mediteranskog sunca, čija zasljepljujuća svjetlost pretvara svijet u prizor pun nedokučivosti i ravnodušnosti, ali i pun zanosne senzualnosti. U tome prepoznajemo naše proljetne dane čije začudnosti postajemo sve više svjesni u svojoj izoliranoj osamljenosti.
Tko je Mersault? A tko smo mi? Da bi se izbjegli nepotpuni odgovori na ova dva pitanja iz Mersaultove ispovijedi, treba ukazati na bitne promjene koje se zbivaju kako u suvremenoj prozi tako i u našoj sadašnjosti.
Nagovještaj kataklizme
Kako razumjeti Mersaulta 20. stoljeća koji navještava čovjeka 21. stoljeća, odnosno našu kataklizmu? Budući da suvremenu stvarnost obilježavaju ideološka sukobljenost, moralna nestabilnost i kontinuirani osjećaj ugroženosti, moderna proza i ne može ponuditi model integralnog, cjelovitog čovjeka. Stoga Camusova Mersaulta treba prije svega razumjeti kao simbol beznađa i besmisla suvremene zapadne civilizacije koja dehumanizira čovjeka svodeći ga na razinu pukog automata. U svijetu koji je izgubio smisao, ispresijecan apsurdnim zidovima, čovjek ostaje stranac, moderni Sizif koji uzaludno kotrlja kamen svoje egzistencije.
Književnost i čitanje Camusa za nas, pogođene koronavirusom i potresom, jedini su mogući način da prebrodimo besmislenost života i svijeta. Ona je čovjekovo povlašteno iskustvo lucidnosti i sagledavanja ljepote i vrijednosti života.
ww︆︅︆︅︆︅w︆︅︆︅︆︅.kis︆︅︆︅︆︅st︆︅o︆︅︆︅k︆︅︆︅︆︅.c︆︅︆︅︆︅om