Pridržavajući se svih pravila ponašanja u novonastalim uvjetima, u četvrtak ispred HDLU-a otvorenje je izložbe “Razlomljeni film” Sandre Sterle, zadarske umjetnice širokim masama možda najpoznatije po performansu “Mučnina” iz 2008. u kojem 40 minuta povraća na pjesmu Miše Kovača “Dalmatinac nosi lančić oko vrata”. Činom javnog izražavanja mučnine i nemoći pred opresivnim većinskim društvenim normama, polarizirala je tada publiku i izazvala brojne reakcije, a važni su i njezini projekti “Otvoreni krug” iz 1996., “Istinite priče” video u kojem prerušena u Minnie Mouse vodi snimatelja po zaboravljenom groblju u Amsterdamskom parku ili “Posjet realnosti” iz 2012. u kojem čekićem razbija turističke suvenire...
Veselite li se povratku iz izolacije ‘normalnom’ životu?
Moj je život najvećim dijelom fokusiran na edukaciju, samim tim što sam profesorica kao i moj partner Dan Oki, a imamo i dvoje djece – maturanta i osmaša. To je u izolaciji izgledalo tako da četvero ljudi velik dio dana mora biti online i da je nužno pretvoriti životni prostor u neku vrstu škole. Ja radim u spavaćoj sobi, Dan je u dnevnoj, djeca posvuda. Mama mi je onkološki bolesnik, pa je u ovoj situaciji trebala dodatna briga na distancu. Mnogo toga nije “normalno” u takvom životu, ali to za mene nije novost. Otkad sam odrasla, stalno je neka kriza i stalno se moraš provlačiti kroz iglene uši ako hoćeš ostati odan sebi, a naročito kontinuiranom umjetničkom procesu. Kraj koronakrize meni nije baš povratak u normalu jer ostajemo i dalje u mnogim brigama, od onih kućnih, prostornih i osobnih do onih na globalnoj skali. Čovjek bi trebao, a možda sada i ima neku novu šansu, drugačije se postaviti prema drugim životnim oblicima u cjelini, a time i prema samom sebi. Mnoga su pitanja otvorena. Mene ova situacija nagoni da spekuliram moguće scenarije za budućnost. Odvrtjela sam sve moguće science fiction imaginarije, zasipale su me naizmjenično utopijske i distopijske subjektivne perspektive.
Prošlost, sadašnjost i budućnost su vam posljednjih godina u kreativnom fokusu. U kojem se od tih vremena nalazi hrvatsko društvo?
Pa, istina, nekako se u posljednje vrijeme često pitam gdje smo mi to i kamo idemo. Jasno mi je da smo jako mala zemlja te da gotovo ni u jednom segmentu ne možemo biti primjer drugima, osim možda u turizmu, za koji bih voljela da si odredi neku humanu mjeru. Zato možemo slijediti neke veće, razvijenije zemlje, što i činimo. Ono što nam se nameće ovdje, u ovoj situaciji, ali i u cijelom svijetu, svojevrsno je gubljenje privatnosti doma, koje postaje mjesto odakle se radi, komunicira, vježba, liječi – što nužno dovodi do velike razlike između bogatih i siromašnih. Velike korporacije nadziru sav novac, naše potrebe i naše vrijeme i bojim se da idemo prema nekoj hi-tech distopiji, kako kaže Naomi Klein.
U fokusu istraživanja su vam i društvene teme poput uloge žene, bavite se time i u radu “Otvoreni krug”. Kakav je položaj žena danas, što vas u tretmanu žena ljuti?
To je rad koji sam dosad izvodila i bilježila četiri puta, a prvi put 1996. na otoku Mljetu. U radu sam prerušena u lik tradicionalne otočanke, u naizgled dokumentarističkim prizorima prirodnog okoliša. Inscenirana mimikrija “zdravog seoskog života” dodatno je naglašena šminkom, to jest rumenilom lica i inzistiranjem na pastoralnim i idealiziranim prizorima. U središtu videoperformansa je lik otočanke koji u slow motionu vidimo kako do iznemoglosti trči oko stabla masline i na koncu pada na tlo i nestaje iza debla. Istu izvedbu planiram nastavljati u razmacima od sedam godina do kraja života, pri čemu se mijenja jedino vrsta stabla oko kojeg trčim te videotehnologija kao posljedica ubrzanog tehnološkog zastarijevanja. Performans je svaki put snimljen novom kamerom, pa je reprodukcija slike sve bolja, a lik koji trči sve stariji, što indicira opadanje tjelesne snage i energije. A što se žena tiče, naš je položaj takav kakvim ga uspijemo “ispregovarati” s društvom i okolinom. Stojimo na leđima mnogih važnih žena. Na nama je da odlučimo ako želimo slaviti njihovu borbu i pobrinuti se za svoja prava. Da je lako, nije! I dok ovo govorim, čujem u sebi podrugljiv unutarnji smijeh mnogih žena koje se hihoću jer mnogo, mnogo bolje žive u blizini političkih i društvenih centara moći, često bez ijednog radnog dana i naravno bez umjetnosti ili bilo kakvog intelektualnog diskursa.
Predajete na Umjetničkoj galeriji u Splitu. Što vam je najvažnije da vaši studenti usvoje?
Neku vrstu istraživanja kroz rad, koji onda slijede neko vrijeme, da ne serviraju neki od prečaca koje su naučili od prepredenih kolega. Najviše me ljuti kada studenti ne vjeruju sami sebi, nego misle da se može raditi po “špranci”, onako kao netko drugi, što ne znači da ne treba učiti od drugih.
Kako ste se zarazili novim medijima i performansom?
Proživjela sam devedesete godine u Amsterdamu kada su se nove tehnologije i društvene mreže začinjale i privlačile mnoge umjetnike na istraživanje. Tada smo između ostalog istraživali odnose između društva, komunikacije, likovnosti i tehnologije. Bila je to privremena autonomna zona. To je bilo pionirsko vrijeme interaktivnih protokola i društvenih medija kakve imamo danas. Istinsku antropološku znatiželjnost ljudi prema društvenim mrežama pojedinci su poslije iskoristili za osobno bogaćenje u proporcijama koje su neshvatljive zdravom razumu. Svijet tehnologije i medija u ovom je vremenu postao pravo oruđe kapitala i društvene kontrole. A performans je za mene kao crtanje. Sjećam ga se od najranijih dana. Ne smatram ga ni novom ni subverzivnom formom samom po sebi, on je i akademska i politički primijenjena umjetnost upućena na društvenu vidljivost. Ako malo bolje razmislimo, performans je oduvijek tu, još od vremena kada smo skakali oko vatre u spiljama.
Kako će se koronakriza odraziti na kulturu u Hrvatskoj?
Mislim da trebamo iskreno odgovoriti na neka pitanja bez obzira na to što smo mali i nebitni. Trebali bismo znati uplićemo li se i kako u tu “igru” oko stvaranja kulturne i društvene vrijednosti. Treba li nama kao društvu uopće suvremena umjetnost, tj. živi umjetnici i tko to uopće smije, može biti? Teži li naše društvo biti prožeto umjetnošću ili kreativnim razmišljanjem na svakodnevnom nivou? Trebaju li djeca u školi imati satove kulture i umjetnosti i mogućnost neke potpuno iskrene interpretacije svijeta oko sebe? Nitko normalan ne bi se trebao bojati umjetnika i umjetnosti. Recimo, mislim da je u školama jako važno uvesti medijsku umjetnost. Djeca koriste multimedijalne naprave i komuniciraju s njima velik dio vremena, a malo ih se obrazuje u tom smislu, pa se pretvaraju u puke konzumente. Vratila bih puno više sati crtanja u osnovne škole ili školu u prirodi. Kreativnost je osnova stjecanja živih znanja, a ne pasivno pamćenje činjenica i poslušnost djece.
Po vašem mišljenju, čini li Vlada dovoljno za pomoć umjetnicima?
Jako je teško ljudima koji djeluju iz pozicije samostalnih umjetnika. Ne mogu ni zamisliti od čega bih živjela da nisam zaposlena kao nastavnica jer, kada i dobiješ neki honorar i prodaš tu i tamo neki umjetnički rad, možda možeš platiti režije za jedan mjesec ili popraviti dvije rolete. Rezultat toga je da se umjetnošću nastavljaju baviti oni koji imaju osiguranu egzistenciju ili ljudi kojima umjetnost služi za kojekakve makinacije oko novca.
Za kraj, radite i na novom filmu?
Da, i sama izložba u Bačvi je sastavljena od nekih fragmenata koji će biti u mojem novom filmu “Oživjeti djeda”. Njime bih trebala završiti višegodišnje istraživanje i ovaj film je neka vrsta zamišljenog razgovora s mojim pokojnim djedom po majci, preko čijih sam životnih iskustava saznavala o prošlosti, logorima i preživljavanju. On je u vrijeme Drugog svjetskog rata bio u logoru u Berlinu, oslobodili su ga Rusi 1945., da bi kasnije završio na Golom otoku. Pitam se mogu li zakopani i neispričani trenuci iz prošlosti danas omogućiti neki alternativni prostor, neku pukotinu u vremenu, u ovoj, ovakvoj sadašnjosti i nadolazećoj budućnosti?
ww︆︅︆︅︆︅w︆︅︆︅︆︅.kis︆︅︆︅︆︅st︆︅o︆︅︆︅k︆︅︆︅︆︅.c︆︅︆︅︆︅om