U osvit Drugog svjetskog rata, kada pitanje više nije bilo hoće li Velika Britanija ući u rat, već kad će ga proglasiti, jedna dobrostojeća udovica i jedan arheolog amater nabasali su na ono što će postati najvažnije arheološko otkriće u povijesti te zemlje. Na imanju Edith Pretty, Sutton Hoo u engleskom okrugu Suffolk, koje je naslijedila od pokojnog muža, nalazilo se nekoliko misterioznih humaka. Gospođa Pretty mogla je čitav život prolaziti pored njih misleći da su u pitanju najobičniji brežuljci, no nešto ju je kopkalo. Godine 1939. pozvala je stoga stanovitog Basila Browna koji je unatoč tome što je školu napustio s dvanaest godina postao poprilično ugledan i poštovan samouki astronom i arheolog. Brownu je ubrzo postalo jasno da se na imanju Sutton Hoo nalazi nešto nevjerojatno, a za nekoliko mjeseci, utrkujući se s vremenom kako bi iskopavanje završili prije početka rata, svjetlo dana ugledali su ostaci neprocjenjivog blaga.
U sedmom stoljeću, naime, tamo je zakopan obredni drveni brod u kojem se uz obilje vrijednih predmeta nalazilo i tijelo nekog velikana – jedino bi važan vladar bio pokopan s takvim počastima. Danas se pretpostavlja da je riječ o anglosaksonskom kralju Raedwaldu. Drveni brod ispod zemlje odavno je nestao, ostavivši za sobom samo otisak, a u prah se pretvorio i pokojnik koji je s njim bio zakopan, ali to je otkriće predstavljalo prekretnicu u dotadašnjem proučavanju povijesti. Radnja je to novog Netflixova filma “The Dig”, ali i stvarna priča o jednom od najznačajnijih srednjovjekovnih arheoloških nalazišta na svijetu. A nastao je kao adaptacija romana novinara i pisca Johna Prestona, čija je teta Margaret Piggott bila u timu arheologa koji su sudjelovali u iskapanju na imanju Sutton Hoo.
U filmu redatelja Simona Stonea koji je postao instant-hit, Edith Pretty tumači Carey Mulligan, a Basila Browna izvanredni Ralph Fiennes. A osim što je na zanimljiv i osvježavajući način uspio prikazati taj povijesni događaj, taj film je zaista i iznimno lijep. Izvanredna scenografija, kostimi i sama filmska fotografija prava su poslastica za oči. Basil Brown, na sreću, nije novi Indiana Jones, a “The Dig” nije napeta avantura – štoviše, film odlikuje odmjeren i na trenutke spor tempo. Redatelj Stone ipak si je dao određenu slobodu pri dramatizaciji – što je film bez malo romantike i homoerotike – a i rivalstvo između “pravih” arheologa i Browna nešto je preuveličano te neki likovi izmijenjeni. Pa tako vrijedi spomenuti da, dok je uloga fotografa u filmu pripala izmišljenom Roryju Lomaxu (Johnny Flynn), prave fotografkinje zahvaljujući kojima imamo fantastične slike cijelog procesa bile su Mercie Lack i Barbara Wagstaff. Također, umanjena je uloga spomenute Margaret Piggott koja je u to vrijeme bila jedna od rijetkih žena u polju arheologije. No, smatraju stručnjaci, film nije previše zastranio u prikazu stvarnih događaja, a proces iskapanja prilično je vjeran.
Prvi znak da se ispod zemlje nalazi nešto posebno Basilu Brownu i njegovim pomoćnicima bio je pronalazak željeznih zakovica, jedinih preostalih dijelova broda. Pažljivim iskapanjem otkrivena je silueta, odnosno otisak cijelog plovila dugačkog 27 metara, a u njemu, u onome što se pretpostavlja da je bila pogrebna komora, stotine i stotine dragocjenih artefakata.
Među njima bilo je oružje najviše kvalitete, nekoliko detaljno ukrašenih mačeva, dijelovi oklopa, ostaci bogatih tkanina, kićeni predmeti visoke umjetničke vrijednosti poput jedne od rijetkih sačuvanih anglosaksonskih ratnih kaciga, zlatne kopče za torbu i remenje, novčići te razno posuđe. Jedan srebrni pladanj nosi bizantinski pečat, a neki od dragulja potječu čak s daleke Šri Lanke, što upućuje na razvijene trgovačke veze tog doba.
To blago pomoglo je rasvijetliti tajne takozvanog mračnog doba, kako su povjesničari nazivali period nakon što su Rimljani u 5. stoljeću napustili Britansko otočje. Do tada, zbog nedostatka materijalnih i pisanih dokaza, smatralo se da su narodi s tog područja bili primitivni, njihova umjetnost i kultura siromašne. Ovaj pronalazak dokazao je stoga da je bila riječ o živoj i razvijenoj civilizaciji s kompleksnim društvenim životom i religijskim uvjerenjima. I u drugim su humcima na imanju kasnije pronađeni ljudski ostaci iz tog razdoblja – jednog ratnika s konjem te žene visokog roda, kao i razni predmeti, ali čini se i da su neki pljačkaši grobova tijekom tisućljeća već tuda ordinirali i pokrali što su mogli pronaći.
Pretty je blago po završetku iskapanja donirala British Museumu jer je željela da bude dostupno što većem broju ljudi. Ona je preminula 1942., a ono je rat provelo skriveno i zaštićeno od bombardiranja u jednom od tunela londonske podzemne željeznice. Javnosti je prvi put izloženo 1951. godine.
Prije nekoliko godina skupina arheologa, povjesničara, brodograditelja i ostalih entuzijasta pokrenula je kampanju za izgradnju replike ovog čuvenog 1400 godina starog obrednog broda. Ekipa iz Sutton Hoo Ship Company gradit će ga ručno, autentičnim, tradicionalnim metodama od drva dva golema hrasta, baš poput prave verzije. U brodu dugačkom gotovo trideset metara i visine oko pet metara trebalo bi biti mjesta za četrdeset veslača, a planiraju ga i porinuti u rijeku Deben, kojom je i njegov predak nekoć plovio. Svi zainteresirani, kojih će nakon gledanja filma “The Dig” sigurno biti sve više, mogu u tom projektu sudjelovati sponzoriranjem jednog od dijelova broda – primjerice zakovice ili vijka, a možete ih nekome i posvetiti kao originalan poklon za rođendan.
