Marksistički ideal šuvarovskoga usmjerenja o tome da će svi radnici jednom biti intelektualci ostao je u sferi političkih fantazama. Ono do čega se nije vinula propala ideologija uspjela je nezaustavljiva tehnologija. Zahvaljujući internetu, ne samo svi radnici nego i svi ljudi postali su – pisci.
Davna zajedljiva opaska na skribomansku polupismenost nekoga pisca kojemu bi zločesti kritičar znao prišiti da je «u životu više napisao nego pročitao» danas više nije ni šala ni zloba, nego – istina. Sve manje ljudi čita, ali sve više ljudi piše! Najnapredniji dijele s nama svoje misli, osjećaje i iskustva na blogovima. E, tu smo već vrlo blizu književnosti jer blog pokriva mali milijun literarnih žanrova: od dnevnika, memoara i autobiografskoga zapisa do eseja, komentara, pjesme, priče i romana. Dostupnost medija baš svima izbrisala je granice između amaterskog i profesionalnog autora, između umjetničkog djela i bilo kojeg teksta.
U hiperprodukciji blogerskoga pisanja teško, ali ipak pronađe se zrnce estetski neupitne vrijednosti. Takve se kvalitete onda probiju i do «starinskoga» medija tiskane knjige. Među etabliranim hrvatskim književnim veličinama u respektabilnim godinama, Alojzu Majetiću (1938.) pripada prvo mjesto po stavljanju bloga u službu književnosti. Oduvijek sklon tematskim prodorima i formalnom eksperimentiranju (najizrazitijima u njegovu najpoznatijem romanu «Čangi off Gottoff» iz 1964. i, proširenom, iz 1970.), Majetić je internetsku pisanu komunikaciju dočekao objeručke kao istinski kreativan izazov. Na blogu je svoj prvotni život imao njegov roman «Bestjelesna» iz 2007., a sad je otišao korak dalje u jedinstvenom književnom eksperimentu. Objavio je roman koji je u izvorniku na blogu ispisivao u suautorstvu s blogerskom pjesnikinjom Danielom Trputec (1984.). Rezultat njihova pionirskoga propitivanja književnih mogućnosti elektroničkoga medija zajednički je raritetni roman «Glasovi ispod površine» (VBZ, ur. Borivoj Radaković).
Na prvoj razini to je «obična» priča o nekoliko likova povezanih ljubavnim, bračnim i izvanbračnim odnosima. I u tom površinskom sloju roman neobičnog autorskog dvojca nudi svježe ideje o arhetipski zadanim situacijama između muškarca i žene, s finim naznakama svih niti što dva bića trajno ili mane trajno vežu. Uz to je pun duhovitih aluzija na suvremenost (recimo, naših znanstvenih, umjetničkih ili poslovnih krugova) i dosjetljiva izravna upletanja u priču stvarnih ličnosti (recimo, Tomislava Ladana i Tonka Maroevića). U dubljem sloju, u potrazi za onim naslovnim «glasovima ispod površine», roman nudi možda u nas dosad najbolji primjer plodonosnoga poigravanja sa svjetovima stvarnog i snovitog, virtualnog i zbiljskog, sad potpomognutoga komunikacijskim potencijalom novoga medija, miješanja života autora i njihovih likova. Odlična proza otvorena mnoštvu interpretacijskih mogućnosti i čitateljskih užitaka!
