Po zahtjevnosti funkcija dirigenta ima, kažu, poveznica s ulogom vojskovođe ili krotitelja lavova. Nije da se u povijesti žene nisu dokazale i u tim zanimanjima iako je muška dominacija tu evidentna. Ni dirigiranje nije iznimka. Pa iako se u Schreiberovoj “Enciklopediji dirigenata” ne navodi ni jedna žena, stvari se mijenjaju. Sve ih je više na čelu uglednih svjetskih orkestara, a Hrvatice ne zaostaju. Splitska dirigentica sa zagrebačkom adresom Marija Ramljak nedavno je u rodnom gradu ravnala orkestrom HNK Split. Na repertoaru su bili Čajkovski i Druga simfonija Ludwiga van Beethovena. Bio je to njen prvi dirigentski nastup u rodnom gradu i prošao je fantastično.
Dirigiram bez partiture
– Kada dirigiram, nemam tremu. Imam osjećaj topline oko srca i nestrpljenja kada ću izaći pred publiku. Kao pas kojeg puštaju s lanca, jedva čekam izaći na scenu i stvarati glazbu. Taj je adrenalin toliko jak da, kada krenu prvi taktovi, ne postoji više ništa osim zvuka, očiju glazbenika i skladatelja čiju interpretaciju i moju viziju tog djela pokušavamo dočarati. Tako je bilo i u Splitu. Znate, najgore je dok dirigent hoda, a pljesak nestane prije nego on dođe do pulta. To mi se nije dogodilo. Pljesak je u Splitu trajao. Aplauzom su me nekoliko puta vraćali na scenu, što mi je pokazatelj da ih je dirnula moja energija – govori Marija Ramljak.
Njezino je radno mjesto ono urednice u programskom odjelu Glazbeni sadržaji HRT-a pa često koncerte snimaju u Lisinskom, kaže, njezinu drugom domu. Tamo smo je i zatekli na probi Zagrebačke filharmonije u promatranju svojeg kolege šefa dirigenta Zagrebačke filharmonije Davida Danzmayra kako s orkestrom postavlja Drugu Beethovenovu simfoniju, što je i ona učinila u Splitu. – Slušanje drugih otvara nove ideje. Ja ne mogu isto djelo dirigirati jednako, a pogotovo ne s odmakom vremena. Kako se mijenja svijet, mijenjaju se i naše tijelo i um, a stvaraju se i nove vizije. Dirigent je nazreliji kada prijeđe četrdesetu. Iako, ima izuzetaka poput Ivana Repušića koji u Njemačkoj gradi blistavu karijeru – kaže Ramljak koju bismo, doznajemo, možda mogli uskoro vidjeti i kao dirigenticu kojeg od koncerata Zagrebačke filharmonije.
– Bila bi mi čast dirigirati Zagrebačkom filharmonijom u jednom ozbiljnijem programu jer sam do sada dirigirala samo edukativne koncerte za djecu i mlade. Naš ambasador kulture u svijetu, Zagrebačka filharmonija u 2021. godini slavi 150. obljetnicu postojanja i za sada smo na razgovorima, ali sigurna sam da će otvoriti vrata našem zajedničkom budućem nastupu – kaže.
Hrvatske prilike za dirigente jesu limitirane, no neminovno je pitanje je li jedan od razloga zašto nije trajno na čelu nekog domaćeg orkestra upravo taj što je žena i je li se srela sa šovinizmom u toj još uvijek muškoj branši?
– Žene, pogotovo ako su majke, a ja sam majka blizanaca od 14 i pol godina, imaju više uloga te je fokus raspršen jer dan nema toliko sati. Moja su djeca sada veća i fokus mi se lagano s njih vraća na glazbu. Što se tiče šovinizma... Kad sam diplomirala, definitivno ga je bilo. Sjećam se komentara: “Kolegice, odrežite kosu pa se onda javite za angažman.” Ili: “Lijepo vi osnujte orkestar samo od žena pa ćemo ga plasirati kao Hrvatske vile.” I našla sam umjetnice za takav orkestar, ali na tome je stalo. I danas šovinizma ima, ali ljudi su se na svim poljima otvorili prema različitostima pa ni dirigentice više nisu tabu. Pravi dirigent mora imati karizmu, upornost, biti otvorenog uma i srca, imati moć komunikacije s orkestrom i faktor sreće. Njegove kretnje, pri čemu je desna ruka metronom, a lijeva duša, izlaze iz glazbe i za pravog dirigenta nije važan spol – smatra Ramljak.
Povodeći se onom slavnog Claudija Abbada “draže mi je da mi je partitura u glavi, nego glava u partituri”, Marija Ramljak dirigira bez partiture (osim ako je u pitanju opera ili koncert) jer je tada komunikacija s glazbenicima apsolutna, a i glazbenici znaju da je nešto prostudirano do kraja pa i oni daju svoj maksimum.
Dvostruka potvrda akademije
Od 18. godine živi u Zagrebu, ali da dobije poslovnu priliku, kaže, sutra bi se vratila u svoj rodni grad u kojem je i počela njena dirigentska saga kada joj je kao 16-godišnjakinji pala na pamet ideja koju je pretvorila u stvarnost.
– U Splitu sam u glazbenoj školi Josipa Hatzea svirala glasovir. Nisam voljela sjediti sama i vježbati, voljela sam interakciju s ljudima, ali nisam se vidjela ni kako predajem teoriju, i palo mi je na pamet rješenje ‘dirigiranje je moj izbor!’ Javila sam se profesoru Ivi Leu Aniću, objeručke je to prihvatio i počela sam dirigirati školskim orkestrom. Na prijamni ispit išla sam u Beograd, gdje je bila najjača akademija u bivšoj državi i prošla. No zahuktavao se rat i nisam mogla ostati. Vratila sam se kući, ponovno išla na prijamni u Zagrebu i tu me primio profesor Pavle Dešpalj, kojem sam bila zadnja generacija studenata dirigiranja i zahvalna sam mu za sve što danas jesam – zaključuje dirigentica o kojoj ćemo tek slušati.
>>Hrvatski glazbeni zavod
