Volite li Brahmsa? Dvoje zagrebačkih pijanista pod tim je naslovom, posuđenim s korica romana Françoise Sagan koju oboje vole, održalo ove godine jedan vrlo poseban koncert. Svirali su u dvorani Blagoje Bersa zagrebačke Muzičke akademije gdje su oboje profesori. Ona mladim pijanistima otkriva tajne komornog muziciranja, za koje je važno dobro slušanje drugih glazbenika i glazbala da bi se različiti glasovi stopili u cjeline umjetničkih djela. On je, prema rezultatima, trenutačno najistaknutije ime klavirske pedagogije u Hrvatskoj.
Iz njegove je klase na velika natjecanja i osvajanje svjetske pijanističke scene krenuo Aljoša Jurinić, a njegov je student još uvijek i Ivan Krpan koji je reflektore glazbenog svijeta na sebe, a i na Hrvatsku, privukao lani fantastičnom pobjedom na prestižnom natjecanju Feruccio Busoni. Zbog njega su u Zagreb počeli dolaziti i studenti iz inozemstva, a redoviti je gost predavač i na dva visoka glazbena učilišta u inozemstvu, u Italiji i u Lihtenštajnu. Kao izvođač, hrvatskoj je glazbenoj kulturi dao velik doprinos svirajući i snimivši cijeli, dobrim dijelom do tada zapostavljeni opus Blagoja Berse.
Kako se surađuje s drugima i kako se prijateljstvo pretvara u glazbu i obrnuto, to dvoje pijanista pokazalo je i na spomenutom koncertu. U programu su ugostili kolege profesore i glazbenike: klarinetista Davora Rebu u Brahmsovoj Sonati za klavir i klarinet te Martinu Gojčetu Silić koja je otpjevala uz klavir pet Brahmsovih pjesama. Ipak, ono najposebnije bila je u drugom dijelu koncerta izvedba Brahmsove Sonate za dva klavira op. 34b. Najprije zato što se ta verzija skladbe, koju je Johannes Brahms najprije napisao u formi gudačkog kvarteta, a poslije je uobličio u slavni Klavirski kvintet u f-molu, rijetko može čuti. Osobito na hrvatskim koncertnim pozornicama. Drugi razlog posebnosti te večeri znali su uglavnom samo umjetnici, pijanistički par koji je u tu sonatu ugradio svu svoju strast prema glazbi i Brahmsu, ali i proslavio dvadesetu godišnjicu svoje međusobne ljubavi, umjetničkog i životnog partnerstva. Premda su se službeno vjenčali prije petnaest godina u Splitu, bila je to zapravo njihova vrlo intimna proslava dvadesete godišnjice braka, međusobno glazbeno darivanje velikodušno podijeljeno s publikom.
Jedne od ovih hladnih i maglovitih prosinačkih večeri kolega Boris Ščitar i ja zaputili smo se u Hrvatski Leskovac kod to dvoje umjetnika kako bi nam u svom domu, već obasjanom ukrasima i predbožićnim ozračjem, ispričali svoju životnu priču koja je prije nešto više od dva desetljeća počela za oboje sudbonosnim susretom na stepenicama slavnog moskovskog Konzervatorija Čajkovski. Imali su tada 23 godine, došli su na prijemni ispit za postdiplomski studij, koji su oboje i upisali i završili, i nisu ni sanjali kakva ih migrantska avantura čeka nekoliko godina poslije. Nisu mogli ni sanjati da će svoju novu zajedničku domovinu naći u Hrvatskoj i da će im trojica sinova biti Hrvati, kao što ni Hrvatska nije mogla sanjati da će dobiti ovakav divan par ljudi i sjajnih umjetnika. Oni su Julia Gubaidullina i Ruben Dalibaltayan.
Ruski jezik kozmopolitizma
Kada sam nedavno pisao o armenskoj obitelji koju već dva mjeseca od deportacije iz Nizozemske štiti neprekidno bogoslužje u jednoj protestantskoj crkvi u Haagu u kojoj su našli zaštitu, rekao sam da je pravopis manje važan kada je srce ljudi na pravom mjestu, pa je svejedno pišemo li njihovo prezime Tamrasyan ili Tamrasian. Isto vrijedi i za ovu priču u kojoj prezimena njezinih junaka pišemo onako kako su napisana i na njihovim hrvatskim osobnim iskaznicama, onako kako piše na plakatima njihovih koncerata, a armensko prezime Dalibaltayan nose i tri njihova sina: najstariji Arsen, petnaestogodišnjak koji je, oboružan velikim talentom krenuo tragom roditelja i koji već ima niz trofeja s hrvatskih i međunarodnih pijanističkih natjecanja, zatim sedmogodišnji Andrej koji je počeo svirati violončelo i najmlađi Aleksandar koji sa svojih pet godina u glazbi još uvijek uživa samo kroz igru. Svoj trojici je materinski jezik, koji su prvi naučili i na kojem kod kuće razgovaraju međusobno, uključujući s dvije bake koje s njima žive, ruski.
Arsen pomalo uči i armenski, materinski jezik svog oca Rubena koji je rođen i odrastao u Erevanu, gdje je stekao i temeljno glazbeno obrazovanje prije nego je nastavio studij u Moskvi u drugom slavnom glazbenom učilištu, Akademiji Gnjesin. Ruski je njegov drugi jezik, ravnopravan s materinskim armenskim, budući da je, kao i Julia, rođen u Sovjetskom Savezu. Julia se pak rodila, odrastala i obrazovala u Kišinjevu, glavnom gradu tada Sovjetske Republike, a danas također samostalne Moldavije. Međutim, ona se osjeća Ruskinjom i u njezinu se domu zapravo nikada nije ni govorio rumunjski, kojim govore Moldavci.
Za razliku od Rubenovih, njeni su roditelji također bili pijanistički par koji se 1969. godine također upoznao u Moskvi, u onom istom Konzervatoriju Čajkovski u kojem je i Julia srela Rubena. U Kišinjevu stanovništvo je bilo pretežno rusko, odnosno pristiglo s raznih strana Sovjetskog Saveza, uključujući i mnogo Židova. Njezina je majka, po mjestu rođenju Moldavka, pijanistica Olga Cinkoburova, a otac, koji je nažalost u međuvremenu preminuo, bio je pijanist Robert Gubaidullin, etnički miješanog tatarsko-baškirskog podrijetla, rođen u gradu Ufi pod Uralom.
Kad ih pitam je li ruski jezik za njih podsjetnik na rusku hegemoniju nametnutu svim narodima nekadašnjeg Sovjetskog Saveza ili znak svojevrsnog unutarnjeg kozmopolitizma te goleme države, nedvosmisleno se odlučuju za ovo drugo. Ruski jezik njima u prvom redu znači veliku rusku kulturu koju im nije trebalo nametati jer ona predstavlja njihovu veliku duhovnu domovinu. To vrijedi i za Rubena koji je nacionalno vrlo svjestan Armenac koji je s oduševljenjem dočekao osamostaljenje i državnu nezavisnost svoje domovine. No, euforija je, kaže, kratko trajala i ustupila mjesto velikim razočaranjima kako je zemlja tonula u korupciju pod vlašću političara, mahom bivših komunista “obraćenih” u konzervativne nacionaliste.
Time vrlo dobro razumije Hrvatsku čiju politiku pažljivo prati, baš kao i armensku. Ne propušta koristiti se svojim biračkim pravom i suočen je svaki put s teškim izborom jer nikada, kaže, neće glasati za desne stranke, a na ljevici sve teže pronalazi vjerodostojno ime koje bi zaokružio. Julia, pak, kaže da je posve apolitična i te teme prepušta suprugu. Međutim, upravo ona mi s oduševljenjem i velikim uzbuđenjem prepričava veliku političku priču koja se ove godine dogodila u Armeniji i koju je pratila s Rubenom. Hrvatskoj javnosti uglavnom je promakla čitava jedna revolucija, i to baršunasta, bez nasilja i bez kapi prolivene krvi, koja je završila upravo početkom ovog prosinca na prijevremenim parlamentarnim izborima na kojima je Republikanska stranka, koja je samovoljno, autokratski i neprikosnoveno vladala zemljom više od dva desetljeća, jednostavno pometena, ne osvojivši ni jedno mjesto u parlamentu. Narod se jednostavno probudio pod vodstvom sadašnjeg premijera Nikola Pašinijana koji je političku sliku Armenije u nekoliko mjeseci izvrnuo poput rukavice.
Sudbonosan susret
– To je kao neka bajka – zaključuje Julia priču iz domovine svog supruga.
No, vratimo se njihovoj osobnoj priči. Glazbenički svijet pokazao se za njih mali, jer zvijezde su radile na njihovu susretu već i prije nego se dogodio, s malom odgodom. Naime, godinu dana prije nego što su se napokon sreli, Ruben je iz Moskve vlakom krenuo na pijanističko natjecanje u Kišinjev, u Moldaviju. Profesor mu je dao ime Julijine majke, svoje bivše studentice, s napomenom da joj se može obratiti ako mu zatreba bilo kakva pomoć, ali i s napomenom da će mu na natjecanju vjerojatno najžešća konkurencija vjerojatno biti njezina kći. Tako je i Julia od svoje majke prvi put čula njegovo ime, a u materijalima natjecanja vidjela je i njegovu sliku. Međutim, Ruben tada nije stigao u Kišinjev. Negdje na pola puta kondukter mu je u vlaku predao telegram u kojem ga obitelj obavještava da mu je ocu vrlo loše. Sišao je na prvoj stanici i krenuo natrag za Moskvu, pa odatle u Erevan, gdje oca, nažalost, više nije zatekao živa.
Godine koje su kasnije zajedno Julia i Ruben proveli u Moskvi nisu bile lake. Čitav sistem bio je urušen, cijene su divljale, a profesorske plaće bile su male. Ipak, ono što oboje pamte je snažan osjećaj povezanosti i pripadanja klasi, ne radničkoj nego pijanističkoj, te veliko poštovanje prema profesorima kakvog više nema. S druge strane, profesori su im bili poput roditelja koji su se brinuli ne samo za njihovo obrazovanje nego nerijetko i o tome da ne budu gladni. To je osobito bilo važno za mlade ljude poput Rubena i Julije koji su u Moskvi, premda su bili rođeni u bivšoj zajedničkoj državi, tih kasnih devedesetih godina bili stranci.
I tako su krenuli na put, zahvaljujući pomoći i putu koji su već utrli Julijini roditelji i koji je vodio prema Balkanu. Julijini roditelji otišli su u Hrvatsku dobivši mjesto profesora na privatnoj akademiji Ina Mirkovića u Lovranu.
S njima je pošla i Julijina sestra Alina, tada studentica violine, koja je također ostala u Hrvatskoj i danas je članica orkestra Zagrebačke filharmonije i vrijedna komorna glazbenica. Nakon raspada ustanove u Lovranu, dobili su posao na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Zato se u Splitu i rodio Arsen i zato su se ondje Julia i Ruben vjenčali. Smiju se dok se prisjećaju službenice u matičnom uredu koja je upisivala njihove podatke i nazvala ih vrlo kompliciranim slučajem. Tim više što su taj Armenac i Moldavka pred njom u to vrijeme još imali boravište u BiH, jer su radili kao profesori u Sarajevu gdje su proveli pet godina, prije definitivnog preseljenja u Hrvatsku, koja ih je, na njihovu i našu sreću, prigrlila. Zahvalni su Muzičkoj akademiji čije im je vodstvo pomoglo u brzom sređivanju svih dokumenata, dobivanja državljanstva i kupnji prvog stana uz pomoć takozvanog sveučilišnog kredita.
– Kad se danas iz inozemstva vraćam u Hrvatsku, ja osjećam da se vraćam doma – govori Ruben. Hrvatska je njihova domovina, a svoja podrijetla i migrantsko iskustvo smatraju svojim velikim bogatstvom, kao i bogatstvom svoje djece. I upravo zbog toga nikako ne mogu razumjeti i dijeliti strahove koji se javljaju prema bilo kojim došljacima.
Pasternakov stih koji govori o pretvaranju poraza u pobjede Julia nam citira kao njihov životni moto na kraju bajkovite večeri u kojoj nam je ispričana ova priča sa sretnim završetkom. Kako za obitelj Dalibaltayan tako i za Hrvatsku.
