Što je to umjetnička sloboda i gdje ona prestaje? Postoje li svetinje u koje ne smije dirati ni umjetnost? Što napraviti kada su osjećaji i moral poštenih građana povrijeđeni i treba li umjetnost zabraniti kada postane prijetnja društvenom poretku? Ta pitanja, koja ne prestajemo postavljati ni danas, a katkada ih poprate i pravi prosvjedi protiv kazališnih predstava ili umjetničkih instalacija, prelomila su se preko leđa kultnog filmaša Dušana Makavejeva 1971. godine. Tada je u Novom Sadu održana kobna projekcija njegova filma “WR: Misterije organizma” nakon koje je uslijedila oštra debata, odnosno “sudski proces u kinodvorani”.
Film je tom prilikom osuđen na smrt, a Makavejev na život u egzilu. To pomno izrežirano suđenje, zgodno se ispostavilo, svima prisutnima bilo je strogo zabranjeno snimati na bilo koji način. No stanoviti snimatelj Slobodan Miletić tog je sudbonosnog dana u dvoranu uspio prošvercati svoju NAGRA-u – prijenosni magnetofon – mikrofon sakriti u rukav i snimiti pet vrpci burne rasprave po završetku filma. Te su, nikad objavljene i gotovo zaboravljene snimke, poslužile kao temelj za dokumentarni film Gorana Radovanovića “Slučaj Makavejev ili sudski proces u kinodvorani”. On svoju online premijeru upravo ima na platformi volimdokumentarce.net, a u četvrtak 25. veljače u 19 sati održat će se i razgovor s redateljem Radovanovićem, koji će se moći pratiti uživo na Facebook-stranicama BašVolimDokumentarce i Dokukino KIC.
Makavejevov kontroverzni uradak, seksualno eksplicitan – ili riječima jednog od preneraženih gledatelja “prost i prostački” – kolaž je dokumentarnog i igranog filma temeljen dijelom na učenjima marksističkog psihoanalitičara Wilhelma Reicha. Sadržana u liku mlade jugoslavenske komunistkinje Milene (fantastična Milena Dravić, koja je i sama gotovo karijeru izgubila na ovom bojnom polju), koja u izvanrednoj sceni na balkonu zgrade okupljenoj rulji drži vatreni govor o seksualnoj revoluciji koja treba ići ruku uz ruku s onom klasnom, Reichova mudrovanja bila su ocijenjena štetnima i, ono najgore, antikomunističkima.
A na fascinantnim Miletićevim snimkama možemo iz prve ruke čuti sukob filmskih profesionalaca, kritičara i intelektualaca koji svesrdno staju u obranu filma, nasuprot narodnom mnijenju “običnih ljudi i poštenih komunista” koji ga jednoglasno proglašavaju skandaloznim i odvratnim te šalju ravno na lomaču. Testament je to neumoljivim cenzorskim praksama bivše države, hajki koju je provela nad jednim od svojih najvećih umjetnika, uvjerenog komunista protiv kojeg se u filmsko-ironijskom obratu okrenuo upravo njegov komunistički režim. Pa tako, dok je Makavejevov film pobirao lovorike u Berlinu i Cannesu, gdje mu je publika priuštila trinaestominutne ovacije, u Jugoslaviji je bio dobrih petnaest godina zabranjen za prikazivanje. Dušan Makavejev preko noći je od slavljenog autora postao persona non grata, prisiljen na umjetničko izgnanstvo. Nemoguće je tu ne povući i paralelu sa samim Wilhelmom Reichom, koji je cijelu ovu priču i zakuhao – inače austrijskim Židovom koji je prije Drugog svjetskog rata izbjegao u Sjedinjene Američke Države. Puritanski nastrojeni Amerikanci na kraju su požalili što su ga pustili u zemlju pa su mu zabranili rad, osudili ga na zatvor i spalili gotovo sve njegove knjige.
Prije nego što je zaradio izgon iz vlastite domovine, Makavejev, rođen 1932. godine u Beogradu, u rodnom gradu zaradio je najprije diplomu iz psihologije. Već je njegov prvi igrani film “Čovjek nije tica” iz 1965. godine izazivao polemike i pokude raznih moralista zbog prikaza ljubavne i seksualne veze starijeg uglednog inženjera (Janez Vrhovec) i mlade frizerke Rajke (Milena Dravić). U istom tonu nastavio je i s filmom “Ljubavni slučaj ili tragedija službenice P.T.T.”, u kojem naslovna mlada službenica iz poštanske centrale (Eva Ras) zavodi istrebljivača štetočina pa pogiba od njegove ruke nakon što zavede i poštara. Makavejev je bio začetnik i vodeći autor takozvanog pokreta Crnog vala šezdesetih i ranih sedamdesetih godina. Bio je to eksperimentalni i avangardni pokret u jugoslavenskom filmu, kojem su osim Makavejeva pripadali i Živojin Pavlović, Aleksandar Petrović, Želimir Žilnik i Lazar Stojanović, čije plodove danas smatramo kultnim ostvarenjima. Kod kuće, u Jugoslaviji, crni val nije najbolje prolazio unatoč izvanrednim uspjesima u inozemstvu. Dok su se njihovi filmovi natjecali i za Oscare, redatelji su bili u nemilosti. Petrović i Pavlović izbačeni su s Akademije, Stojanović bačen u zatvor, a redom su napuštali zemlju.
Makavejev i nakon odlaska nastavlja snimati i nizati uspjehe. Njegov “Montenegro” – film koji se unatoč nazivu zbiva u Švedskoj, a prati udanu ženu koja svoju uspavanu seksualnost budi u naručju srpskih gastarbajtera, natječe se za Zlatnu palmu u Cannesu 1981. Nešto kasnije za tu prestižnu nagradu konkurira i s komedijom “The Coca-Cola Kid”. Snima krajem osamdesetih i film “Manifesto”, prema djelima naturalista Emilea Zole u kojem Zolu među američkom postavom tumači Rade Šerbedžija.
Uspijeva se izboriti i za profesorski posao na Harvardu, gdje su, treba istaknuti, u njegovoj klasi 1977. godine bili Joshua Oppenheimer, jedna od najvećih dokumentarističkih zvijezda današnjice, te Andrew Bujalski, utemeljitelj indie filmskog žanra “mumblecore”. Obojica ga i danas navode kao iznimnog mentora i veliku inspiraciju. A kao Makavejevov posljednji film pamtimo omnibus “Dankinje pokazuju sve”, u kojem je režirao uz neke od najvećih europskih autora poput Mike Kaurismakija i Monike Treut. Preminuo je 2019. godine, samo mjesec dana prije nego što je Radovanovićev “Slučaj Makavejev ili sudski proces u kinodvorani” na beogradskom FESTU osvojio nagradu za najbolji film.
I unatoč znatnim naporima da ga se zaboravi, odstrani i ocrni, ostat će zapamćen kao jedan od najvećih i najvažnijih autora koje su ovi naši prostori ikada uspjeli izroditi.
Auč! "Ovi naši prostori"?! Zna se koji je čiji prostor!!! A ima neke poetske pravde da je uvjerenog komunistu prognao komunizam, ne mislite li?!