Jedan svetac, tri Furije i tisuće čudesa iz Winchestera oko godine tisućite – tako se najavljuje najnoviji program koji je Katarina Livljanić s tri pjevačice svog ansambla Dialogos prošle subote praizvela u opatiji Royaumont pokraj Pariza. Priča je to o čovjeku pokajniku kojeg progone noćne more i furije sve dok ga ne izbavi Swithun, sveti i čudotvorni biskup koji je u devetom stoljeću stolovao u Winchesteru. U tom engleskom gradu hrvatska je muzikologinja, sorbonska profesorica i nadasve velika umjetnica Katarina Livljanić pronašla nadahnuće u tekstualnim i šturim notnim zapisima srednjovjekovnog dvoglasja.
To je bio drugi projekt koji je Dialogos ostvario kao rezidentni ansambl opatije i zaklade Royaumont, a zastrašujućih i opominjućih vizija nije nedostajalo ni u prvom koji je prije godinu dana zapanjio publiku na praizvedbi u Francuskoj, a prošlog utorka napokon i u Hrvatskoj, na Korčulanskom baroknom festivalu. Kao i dosadašnji projekti Katarine Livljanić, tako i ovaj program pod naslovom "Okamenjeni glasi" nije tek običan koncert rane glazbe, već duboko promišljena predstava koja se preko srednjovjekovnih prikazanja obraća ušima, očima i duhu slušatelja. Glavni scenski element čini nastup same Katarine Livljanić koja svojim dubokim uživljavanjem redovito opčini i čitav ansambl i slušatelje.
Pomno odabrani tekstovi
Kreacija počinje pomnim odabirom tekstova. U ovom slučaju polazište su bili zapisi sa stećaka oko kojih su nadozidani tekstovi prikupljeni od Vatikanske biblioteke gdje se čuva Radosavljev zbornik, preko Pariza i Zagreba, sve do Dušanovog zakonika iz beogradskog Narodnog muzeja ili zapisa bosanskih narodnih biblijskih pjesama sačuvanih u bugarskom Plovdivu. Zajednička tema smrti, prolaznosti, grijeha, pokore, borbe s nečistim silama i ljudske čežnje za vječnošću prisutna je i u tradicijskim pjesmama, kao i biblijskim i liturgijskim ulomcima na arhaičnom "ilirskom" jeziku Bartola Kašića. Stalni suradnici Katarine Livljanić i ovaj su put bili majstori na starim instrumentima: Albrecht Maurer na gudačkim, a Norbert Rodenkirchen na flautama. I jednom i drugom kongenijalno se pridružio Jure Miloš, dvadesetogodišnji genijalac iz Gruda u Hercegovini svirajući gusle i dvojnice. Miloš je bio stručni savjetnik i Jošku Ćaleti i njegovim Kantadurima u oblikovanju dijelova programa koji su pjevani na način gange i ojkalica. Dok bi Katarina Livljanić na jednoj strani crkve sv. Nikole intonirala napjev na način blizak srednjovjekovnom crkvenom i pučkom pjevanju, tamo negdje ispod kora sablasno bi joj odgovorili Kantaduri mrseći kroz zube glasove koji se sudaraju i drobe poput kamenja koje se kotrlja s planine i koji doista zvuče kao zapomaganje duše i tijela razapetih između života i smrti, zemlje i neba, prolaznosti i vječnosti. Latinska sekvenca "Dies irae" prevedena kao "Dan gnjeva" na arhaičnom hrvatskom jeziku, pjevana na tradicijski način iz bosanskog sela Čemernog ledi krv u žilama, a guslarsko-pjevačko umijeće Jure Miloša dobiva sasvim novu dimenziju kada se uhvati stihova iz "Babuše", glasovite barokne pjesničko-duhovne zbirke "Cvit razlika mirisa duhovnoga" dalmatinskog fratra Tome Babića. Sve je u tom programu nesvakidašnje, pa tako i duet Katarine Livljanić i Srećka Damjanovića, jednog od Kantadura, u razgovoru dobrog i zlog anđela u napjevu "Kad se duša s tilon dili", a jedan od vrhunaca bila je i bratovštinska pogrebna pjesma "Braćo, brata sprovodimo".
Glazbeno-duhovno putovanje
Korčula, s pogledom na stijene Svetog Ilije na Pelješcu, bila je sjajno mjesto za ovo glazbeno-duhovno putovanje u srednjovjekovna vjerovanja i pobožnosti Bosne i Hercegovine. Dva dana nakon što je u istoj crkvi vrhunski talijanski ansambl Odhecaton izvodio polifone motete flamanskih i talijanskih renesansnih majstora posvećene Blaženoj Djevici Mariji, Katarina Livljanić, Dialogos, Joško Ćaleta, Jure Miloš i Kantaduri podsjetili su nas na primitivniji, iskonskiji i grublji, a ništa manje vrijedan, snažan, dubok, lijep i potresan svijet grubih nota i drevnog jezika mudrijeg nego što je današnji. Glazba je to koja je tamo preko Pelješca i Biokova bila i srenjovjekovna, i renesansna, i barokna, a danas je čuvaju još samo rijetki posvećenici kakve je oko sebe okupila Katarina Livljanić. Probudili su i uskomešali okamenjene glase i potresli mnoge duše, a bit će velika grehota ako ih uskoro netko ne pozove s ovim programom i u Bosnu i Hercegovinu.
