Nagrada Fric osigurala vam je izdašni novčani iznos, ali koja će vam još vrata otvoriti s obzirom na to da ima i regionalnu važnost?
Dio odgovora sadržan je već u pitanju – nagradom se dolazi do šire publike i daje veću medijsku vidljivost nagradi. Nagrada Fric koncipirana je tako da se tijekom samog natječaja, od izbora polufinalista, daje medijski prostor izabranim naslovima i autorima, što se pojačava izborom finalista. To je možda najveća dodana vrijednost Frica – više je nagrada koje mogu dati jak vjetar u leđa pobjedničkim naslovima, ali mislim da u Hrvatskoj nema nagrade koja daje toliku vidljivost svim naslovima u užem izboru. Kad se dobije neka nagrada, onda se nerijetko kaže kako je upravo ta nagrada bila priželjkivana, ali meni je doista bilo tako i to ne samo zbog važnosti koju je nagrada stekla u svega nekoliko godina. Vošicki je objavljivao Krležu 20-ih godina, kad je to bilo nezgodno i kad su ga drugi izbjegavali, a sam je Fric dio romana, jer je taj odnos, pojedinačno gledano, vjerojatno najvažniji dio Vošickijeve karijere i ključna točka za Vošickijevu poziciju u povijesti hrvatskog nakladništva. Njihov je odnos bio kompleksan, ispunjen zamjerkama, stoga nagrada Fric za mene intimno znači da je krug zaokružen i da se Krleža nakon gotovo stotinu godina vratio u Koprivnicu, kako bi sjeo i nazdravio s Vošickim.
Roman “Vošicki” izašao je u koronsko nevrijeme. Je li mu je to pomoglo ili odmoglo?
Čudna je bila godina, i sigurno da je situacija odmagala knjigama objavljenim u to vrijeme. Jedno vrijeme zatvorene su bile knjižare pa čak i knjižnice, ili su radile u otežanim uvjetima, i bilo je teško doći do čitatelja, a otkazan je bio i Interliber. Štoviše, “Vošicki” je objavljen u vrijeme famoznih propusnica, dakle potpunog zastoja, zbog čega nisam mogao kao obično sam otići do nakladnika i preuzeti primjerke uz malo druženje u Hena comu. Bilo je razdoblja u kojima se činilo da se sve normalizira pa sam roman uspio predstaviti u Koprivnici, Umagu, Zaboku, Varaždinu, Bedekovčini zagrebačkom Festivalu svjetske književnosti, ali puno je predstavljanja otpalo zbog pogoršavanja epidemiološke situacije. Bilo je nekih online čitanja, ali nedostaju mi prava predstavljanja, sa živim ljudima i to je gubitak za “Vošickog”, kao i za sve druge knjige i autore. Roman je dobro zaživio od početka, dobio je priličan medijski prostor pa je time bio prisutan i došao do čitatelja. Upravo je objavljeno drugo izdanje, tako da se ne mogu žaliti.
Postoji li interes i za prijevode ovog romana?
Mogu reći da L’udmila Červená na Sveučilištu Comenius u Bratislavi piše magistarski rad o “Vošickom”, a također ga i prevodi na slovački. Za ostalo ćemo vidjeti.
Kako to da vas je zainteresirao posao tajnika DHK?
Ukratko, jer o ovome bih mogao dugo govoriti, Društvo hrvatskih književnika već više od 120 godina djeluje kao strukovno društvo i jedno je od središnjih mjesta za promišljanje i promidžbu književnosti, a posao tajnika obavljali su ljudi poput Julija Benešića, koji je između ostalog bio intendant HNK, i Dragutina Tadijanovića. Pozicija tajnika omogućuje provedbu raznih ideja i projekata, kreiranje proaktivnog pristupa te kohezivno djelovanje kako bi se ostvarile što bolje pretpostavke za djelovanje pisaca. To između ostalog konkretno znači postizanje veće vidljivosti, jačanja distribucije, međunarodne suradnje, brigu za članove kroz stvaranje jačeg socijalnog fonda, itd. Provodio sam dosta projekata i vjerujem da mogu pridonijeti Društvu u sljedećem razdoblju. K tome, imam slične stavove i razmišljanja o književnosti i svega oko književnosti s predsjednikom Društva Zlatkom Krilićem i vjerujem da, zajedno s Upravnim odborom, možemo unaprijediti određene stvari.
Kada će autori početi dobivati naknadu za posudbu knjiga u knjižnicama za 2018. godinu?
Zajedno s predsjednikom Krilićem prije nekoliko smo dana imali sastanak s predstavnicima HDS ZAMP-a i vjerujem da će isplate krenuti uskoro. Novac namijenjen za javnu posudbu nije velik pa većina autora dobiva simbolične iznose i upravo mi to predstavlja taj novac: simboliku da se autorski rad vrednuje i na ovaj način. Naime, iako mnogi u lancu žive od književnosti, autori o tome mogu samo sanjati. Pa neka nam u toj paradoksalnoj situaciji ostane barem simbolika, dok se iznosi za posudbu ne dignu na razinu koja bi se mogla smatrati dostojnom uloženog rada i umjetničkog autorskog potencijala.
Napisali ste roman na kajkavskom, roman o usvajanju djece, a sada i povijesni roman o knjižaru i nakladniku koji je imao problema i s ustašama i s komunistima. Što slijedi? Krimić?
Zanimaju me različite teme i pristupi, iskušavati mogućnosti jezika, ali i stvari koje nas mijenjaju ili ne mijenjaju. Ne slijedi krimić, jer me još uvijek više zanimaju društvene, političke teme, a kod njih nema zločina koji krimić pretpostavlja. Zločin je rezerviran za pojedince, kod ovih tema riječ je o masi, koja ima rat, a tu zločina nema, pogotovo ako ste pripadnik neke značajnije vojske. Ali, i nova će knjiga biti drugačija, svakako po jeziku. Opet dijelom pišem na dijalektu, ali ovaj put ne na kajkavskom, već na čakavskom otoka Prvića, odnosno mjesta Prvić Luka. Zahvaljujem stoga ovom prilikom Karolini Ferlindeš Lučev na svoj pomoći oko jezika, ali i drugim stvarima vezanim uz otok, kao i osobama koje joj pomažu.
