Udrugu Skribonauti 2010. godine osnovale su Paula Zore i Luiza Bouharaoua, kako kažu, iz jednostavne želje da književnost i umjetnost učine dostupnima svima. Interaktivne umjetničke i kulturne sadržaje poput kinoprograma, čitateljskih klubova, radionica kreativnog pisanja, filma i stripa organizirale su u staračkim domovima i domovima za mlade s problemima u ponašanju. No nekoliko godina kasnije njihov se rad počeo koncentrirati na zatvorski sustav – budući da je jedan od kulturno najzapuštenijih, a svakako i sustav u kojem se osobe susreću s najvećom društvenom stigmom. A radionice kreativnog pisanja koje su održavale u Ženskoj kaznionici u Požegi sada su rezultirale i zbirkom pripovijedaka “Nastavi priču”.
– Jednom kada smo dobili odobrenje Ministarstva pravosuđa da krenemo s programom, održali smo pilot književnu tribinu u splitskom zatvoru. Ona je udarila temelj projektu „Pisce u zatvor” u kojem smo ugostili 18 suvremenih autora i autorica u šest zatvora. Iz povratnih informacija zatvorenika i osoblja shvatili smo da među zatvorenicima postoji ne samo veliki interes već i oduševljenje tim programom. Jedino im je bilo žao što je riječ o jednokratnom događaju, htjeli su kontinuirano imati pristup takvom sadržaju. Imajući to na umu, počeli smo osmišljavati kreativne radionice za zatvore i kaznionice – objasnila nam je Luiza Bouharaoua te naglasila kako su njihova iskustva rada u zatvorskom sustavu mahom pozitivna, obilježena međusobnim poštovanjem, razumijevanjem i suradnjom.
Takve su bile i radionice koje je udruga Skribonaut organizirala u Požegi. U tamošnjoj Ženskoj kaznionici, jedinoj u Hrvatskoj, na izdržavanju kazne nalazi se oko 70 žena, od kojih se desetak okupljalo na tim događanjima u kaznioničkoj knjižnici. Jedna od metodičkih igara kroz koje su se na radionicama učile proznom pisanju bila je i “nastavi priču”. Ona se zatim razvila i u online književni klub – fragmente koje bi napisale zatvorenice, nastavljale bi naše profesionalne književnice, a klub je ubrzo stekao stotine čitatelja koji su iščekivali mailove s novim nastavcima. Zatvorenice, koje nemaju pristup internetu, mogle su ih čitati u formi velikih plakata u zajedničkim prostorijama. Prirodni nastavak te priče bila je i knjiga, kolaborativna zbirka priča “Nastavi priču” izdana u prosincu prošle godine – naručiti svoj primjerak možete na stranicama udruge Skribonaut. Dvanaest pripovijedaka koje čine zbirku tako su zajedničko djelo zatvorenica i ponajboljih hrvatskih književnica – Lane Bastašić, Ivane Bodrožić, Maše Kolanović, Tanje Mravak, Marije Rakić Mimice, Korane Serdarević, Nore Verde, Jelene Zlatar Gamberožić, Jasne Žmak i Luize Bouharaoue.
– Bio čovjek u zatvoru ili ne, ima nešto neopisivo lijepo i osnažujuće u tome da se okuša u nečemu što ne poznaje, to savlada i zajedno s drugima stvori nešto što prije nije postojalo. Takvu radost i ispunjenje osjećaju i naši polaznici radionica pred svojim završnim radovima. Taj osjećaj se samo umnaža činjenicom da je kasnije te njihove radove struka kasnije prepoznala kao vrijedne – kazala nam je Bouharaoua.
S njom se slaže i Vesna Božanić Serdar, bivša novinarka te nekadašnja polaznica radionica kreativnog pisanja Kaznionice u Požegi – jedna od žena čiji fragmenti čine ovu novonastalu zbirku. U kaznionici se puno čita, otkriva nam, ali i piše. U Požegi su i ranije postojale likovne, literarne, plesne i sportske skupine, klapa i zbor, a zatvorenice izdavale su i vlastite novine. Za njezina boravka radionice i predavanja održavali su i udruga RODA i Fotoklub Split, kao i fotografkinja Marina Paulenka. Takvi programi, govori nam Božanić Serdar, jako su važni i nužni u zatvorskom sustavu – jer prije svega omogućuju kontakt s vanjskim svijetom, kontakt i kreativne susrete s novim ljudima koje tek upoznaješ.
– Moje je iskustvo bilo predivno, ali to mogu reći i za ostale sudionice. Mi smo doslovce živjele za datume kada će doći Luiza i Paula, vesele, otvorene, duhovite, nasmijane i s tisuću dobrih ideja! Ono što uočiš na prvu loptu i što sve razoruža jest da su to osobe koje su tu zbog tebe, da te gledaju u oči bez trunke osuđivanja i da su “nabrijane” razbiti rutinu zatvorskog trajanja unoseći trenutak vanjskog svijeta na najljepši mogući način. Mnoge od nas su naučile čitati i gledati svijet na sasvim drugi način. Stalno su se otvarali neki novi vidici, na tim radionicama bile smo u skroz drugom filmu, pune dobre energije, prave štreberice koje su napravile “domaći rad” i koje iz svoje zatvorske pozicije analiziraju zgode i nezgode, emotivna stanja, probleme i što li sve ne glavnih protagonista iz recentnih naslova hrvatske književnosti. Mišljenja nam se nisu uvijek slagala, bilo je tu zgodnih rasprava “pro i kontra”. Do bola je bilo smiješno koliko je “trećićanski” iz Osmog povjerenika izludio one koje nisu Dalmatinke, ali smo mi zato ludjele na “Črna mati zemla”... – prisjeća se.
Kako bi općenito opisala svoje iskustvo na izdržavanju kazne, zanimalo nas je.
– Moje iskustvo je jednostavno. Napravila si sranje. Snosi odgovornost i izvoli to odraditi! Usput gledaj ostati zdrava fizički i psihički i izvuci iz svega toga najbolje što možeš. S takvim stavom zatvor je mala beba u odnosu na krivnju. Najteže je bilo naučiti se živjeti s činjenicom da sam kriva za jedan ljudski život – iskreno nam je kazala Božanić Serdar.
I sada, kada je ostavila gotovo šest godina izdržavanja kazne iza sebe, ostala je u kontaktu sa skribonauticama. To je nešto što je njoj, ali i mnogim drugima, neizmjerno značilo i ono što se iz zatvora nosi kući i zauvijek u srcu. Čista i topla poruka da život nije stao, da nisi manje vrijedan jer si u zatvoru i da u svakome spava barem mrva dobrote, marljivosti, pameti i kreativnosti. A te su osjećaje Luiza i Paula itekako znale u ljudima probuditi.
– Meni osobno zatvor nije bio nekakav mrkli mrak, ali one su svejedno bile veliko toplo svjetlo; sunce koje je doživotno ušlo u naša srca. Kroz knjigu i pisanu riječ i gomilu smijeha i dobrih vibracija – zaključila je naša sugovornica.
