Kazalište, film i televizijska serija – u čemu god da je gledate i slušate, ostajete zadivljeni. Bila njezina uloga velika, glavna ili manja, epizodna, ona će od nje napraviti minuciozno izbrušen glumački dragulj. Zato je redatelji traže, a publika voli i poštuje. Obožava. Ona je Ksenija Marinković, naša “the glumica”, s kojom smo se našli u sivo, bljuzgavo, zimsko predvečerje, a ona je kroz to depresivno sivilo grada prolazila i na naš se razgovor došetala nekako čilo, poletno, nasmijano, sjajeći.
Znači, vas ovakvi tmurni sivi dani nimalo ne deprimiraju i ne ozlovoljavaju?
Ne, iako sam još morala doći i na ovaj intervju, a nakon toga idem i u Gavellu pogledati “Ponovno ujedinjenje dviju Koreja” jer volim pogledati što rade moji prijatelji. A ja zapravo volim ovakve dane jer su dovoljno svježi da se sve može obaviti u miru, staloženo, bez ikakve euforije i strke.
Čim ste stigli, odmah ste me pitali koji je povod za intervju. Pa, u vašem slučaju taj je povod nešto što konstantno traje i ne treba ga posebno čekati jer već godinama radite punom parom. Gotovo da nema filma u kojem ne igrate, čak se događa da u jednoj godini snimite četiri filma. Nižete kazališnu predstavu za predstavom. Učestale su i TV serije u kojima glumite. Izgleda da već dulje traje baš vaše vrijeme.
Točno, upravo tako i razmišljam, da je ovo trenutak u kojem se baš sad toliko toga događa. Obično te odjednom svi hoće i onda taj trenutak treba iskoristiti.
Ipak, taj trenutak već jako dugo traje i čini se da će još potrajati. Imate li snage za to?
Imam i snage, i živaca, i energije. Jedino nekada ponestane vremena pa onda ne mogu baš sve raditi što bih htjela jer želim da se za svaku ulogu mogu dobro pripremiti, a to zahtijeva neko vrijeme.
U vrijeme nakon srednje škole, kada mlade ljude privlače mnoge stvari pa im je, što se tiče izbora studija i zanimanja, teško donijeti jednu takvu odluku koja će im odrediti cijeli život, zanima me jeste li i vi imali kakvih dvojbi ili je vaše saznanje da želite biti glumica bilo tako jako da ništa drugo i nije dolazilo u obzir?
Ne, moje je saznanje bilo da što god uspijem upisati, to je to što sam trebala upisati i čime sam se trebala baviti u životu. To je fatalistički pristup. I što god da sam upisala, ja sam još kao klinka odlučila da ću time biti zadovoljna i da ću od toga probati napraviti najbolje što mogu. A iskreno, uopće nisam bila sigurna da će me primiti na akademiju.
Zato ste jednom rekli da, da glumu niste upisali isprve, drugog pokušaja ne bi bilo.
Da, zato što sam i tome pristupila fatalistički. Da nisam uspjela upisati akademiju, upisala bih nešto drugo i cijeli bih se život bavila nečim drugim misleći da to tako treba biti.
Na tragu ovog što ste rekli, jeste li ikada razmišljali, gledajući ljude oko sebe, da možda u nekom liječniku ili ekonomistici leži neizrealiziran glumački talent te da ste i vi tako mogli završiti?
Da, i ja sam znala pomisliti – vidi, ja sam glumica, a isto sam tako mogla biti izvrsna pravnica, ili ekonomistica, ili pedagoginja, ili sociologinja. Jer, sve sam ja to htjela biti, ali kako sam se odmah uspjela upisati na akademiju, samoj sam sebi rekla: “E, sad je to – to, pa ću se time baviti”.
Znači, moglo se dogoditi da postanete, recimo, odvjetnica pa morate braniti nekog ubojicu ili kriminalca.
To je ista stvar kao i gluma. Dobiješ ulogu negativca koju moraš igrati i nema ti druge nego da tu ulogu prihvatiš i na neki način obraniš. Ulaziš u kožu tog negativca i iz te kože radiš ono najbolje što je potrebno za taj lik, da on na van ispadne negativac. Ista vam je to stvar.
Već neko vrijeme nešto ipak više nije isto. Nakon 26 godina provedenih u ZeKaeMu, prije dvije i pol godine prešli ste u HNK. Je li tu odluku bilo teško donijeti?
Ne, jer sam to doživjela kao da sam ja u ZeKaeMu svoje odradila. Moja je ideja bila – vrijeme je da nešto promijenim u svom životu jer su mi djeca odrasla i ja sam zapravo slobodna. Mislila sam da je vrijeme i da mlade generacije uđu u ZeKaeM, kao što sam i ja nekad tamo ušla, i ako ja odem, oslobodit će se jedno mjesto. A izazov mi je bio prijeći nekamo i da više nisam u sigurnom okruženju jer sam u ZeKaeMu već bila pustila korijenje.
Kratko ste bili i vršiteljica dužnosti ravnateljice ZeKaeMa. Biste li tako nešto mogli ponoviti?
Ne bih, zato što sam jako nevješt trgovac i užasno sam naivna. Ali ono malo vremena što sam to bila u ZeKaeMu bilo je skroz ugodno jer sam samo trebala održavati sistem, ništa posebno nisam morala raditi ni mijenjati, pa neke prevelike odgovornosti nije bilo. No, i unatoč tom iskustvu nikada se ne bih kandidirala za takve funkcije zato što nisam za takva mjesta. Prenaivna sam.
Uz vas ZeKaeM su napustili i Nina Violić, i Jadranka Đokić, i Krešo Mikić.
Pa nema toga što je zauvijek zapisano i zakucano. U ZeKaeMu je svatko od nas stvarao svoje ime, no cijela je ta priča sa ZeKaeMom i bila tako dobra zato što je tamo među svima nama postojala apsolutna podrška, briga za svakog kolegu, da svi iskoriste maksimum svojih kapaciteta. Bila je to visoka etičnost i kolektivna svijest. To smo tražili od svake uprave i tako će ZeKaeM sigurno i nastaviti.
Kada ste rekli da ste se poželjeli neke promjene, je li vam tada baš HNK bio jedini na pameti ili je poziv iz HNK došao posve iznenada baš u tom trenutku?
Taj je poziv došao taman kada sam razmišljala što ću sa sobom, što da radim, trebam li možda početi režirati ili nešto drugo. I kad je poziv stigao, rekla sam – e, to je to.
I, kakva je razlika igrati u manjem gradskom kazalištu i u onom velikom, nacionalnom?
U svemu je razlika. U gradskom kazalištu ljudi su puno bliži, ležerniji i sigurniji jer su svi u sličnim problemima. I stalno se igra. A onda sam po dolasku u HNK shvatila što točno znači tvrdnja kolega od tamo koji su često znali reći – mi samo probamo. Naime, kada sam prešla u HNK, imali smo probe pa onda premijeru nakon koje smo odigrali tri-četiri izvedbe, a zatim predstave nema dva tjedna jer se na istoj sceni moraju izmjenjivati drama, opera i balet. I zbog toga si cijelo vrijeme napet. U HNK se igra manje, ali je presing veći jer se predstave, a riječ je o dugim predstavama koje traju više od tri sata, neprestano obnavljaju i svaki se put sistem diže ispočetka zbog duljih pauza neigranja. Trebalo mi je dvije godine da se naviknem na takav sistem i ritam.
A postoje li razlike između publike?
Publika je zapravo svugdje ista. Publika uvijek reagira na ono što igrate i što iskreno želite pokazati. Je li se publika u HNK promijenila od kada smo došli Ivica Buljan, Dubravka Vrgoč, Nina, Krešo i ja, to ne znam, ali znam da ljudi jako dobro reagiraju na to što tamo radimo.
Ono što je zajedničko i ZeKaeMu i HNK je odnos publike baš prema vama. Bilo da igrate glavnu ulogu, bilo da igrate manju epizodu, vi uvijek od tog svog glumačkog udjela u predstavi napravite dragulj pa publika nakon predstave, kada glumci izađu na naklon, uvijek vas na poseban način izdvoji i nagradi jačim pljeskom, a često i ovacijama. Godi li vam to ili vam je ponekad možda i malo neugodno zbog drugih kolega?
U životu sam imala raznih situacija, pa i glavnih uloga za koje sam mislila da sam s njima napravila pravo čudo, a onda ispadne da to baš nitko ne razumije i dogodi se da ti skoro nitko ne zaplješće. Da, bilo je i takvih trenutaka.
A nama glumcima bilo kakva kritika, nagrada ili pljesak publike jako puno znače. I jako nas pogađaju, i pozitivno i negativno. Mi se moramo naučiti nositi s tim. Može nam se dogoditi da mladi postanemo zvijezde, a ima i toga da se pod stare dane podivlja. Kako bi se sačuvalo od tih situacija, sve treba prihvatiti s rezervom, ali kako god nama uvijek svaki pljesak i svaka kritika puno znače.
Je li vas ikada ponijela ona lako zavodljiva pomisao – e, sad sam zvijezda?
Mene je tako nešto ponijelo jedino u šopingu. Eeee, to sam jako platila, i to obično na rate, s velikim minusima, i s presipanjem iz šupljeg u prazno. Znači, kada mene ponese, ja to odmah osjetim na džepu jer sam si uglavnom kupovala puno toga skupog, a onda bih mjesecima grcala ne bih li sve to otplatila. Eto, tad bih se sjetila svoje slave pa bih odmah bila manja od makova zrna.
U nekoliko posljednjih filmova, “Ustav RH”, “S one strane” i “Ti mene nosiš”, igrali ste medicinske sestre, a sada ste u predstavi “Ciganin, ali najljepši” te u TV seriji “Tko te šiša” – frizerka...
Ja nemam nikakve veze s tim, kunem se, ha, ha, ha... Iznenadilo me to. Kad sam dobivala scenarije tih filmova, znala sam si reći: “Aha, opet sam medicinska sestra, ali sad sam patronažna sestra. Ajde, onda može”. Na kraju sam naučila da se i medicinske sestre razlikuju, ne rade sve isto.
U “Ciganinu”, kao i u predstavi Teatra Moruzgva i Scene Velika Gorica “OtpisaNE”, igrate u pričama koje u sebi nose i izbjegličku temu.
Da, i jako mi se sviđa što je Kristian Novak u “Ciganinu” pokazao današnje vrijeme puno dubokog nerazumijevanja. Novak na sjajan način o svemu tome piše jer se vidi da su svi svima neprijatelji, da su se ljudi otuđili jedni od drugih, da se samo misli tko će koliko ugrabiti za sebe. A sve to što je Novak prepoznao i ja primjećujem oko sebe. Svi su se zatvorili, više nitko nikoga ne treba, više nitko nikome ne vjeruje. Nema više toga da se ljudi međusobno podržavaju.
Onda je i uloga kazališta jako važna da nam posluži kao ogledalo, da nas suoči s onime što stvarno jesmo pa se onda možda dogodi i katarza.
Kazalište zaista može poslužiti kao ogledalo jer ljudi i tako mogu prepoznati neki problem pa se mogu barem malo osvijestiti, educirati i koliko-toliko postati bolji, topliji i povjerljiviji.
E, sad, kako nemate baš puno povjerenja u njihove dobre namjere, i vi ste jedna od potpisnica pisma koje su glumci HNK uputili gradonačelniku Milanu Bandiću zabrinuti zbog imenovanja Zlatka Hasanbegovića u Kazališno vijeće HNK.
Imala sam potrebu nekako se oglasiti oko toga, izraziti stav i želju da se neke stvari stave na malo suvislije mjesto, da prestanemo biti lopta za udaranje. Kao da više uopće ništa nije važno, kao da bilo tko može doći bilo gdje i raditi bilo što. Ili govoriti bilo što. Sve je postalo nekako sirovo. Zato se htjelo da se stvari malo raščiste, stave na pravo mjesto i da priliku dobiju ljudi iz struke, oni koji znaju što se radi, kako se radi i kuda se ide. Hoće li to naše pismo imati efekta i kakvog, ne znam.
No, prošlog se mjeseca dogodila još jedna drama, taj put zbog emitiranja filma “Ministarstvo ljubavi” u kojem vi također igrate. Udruga udovica hrvatskih branitelja tražila je od HTV-a da taj film skine s programa. Sjećamo se i drame oko HAVC-a.
Nemam komentara na to. Mogu tek reći da mi je drago da je taj film ipak prikazan.
Ipak, smatrate li da je jedna skupina društva postala...
Sve je to vezano uz neku vrstu straha i neku vrstu ucjene. Nisam sigurna da je najsretnije društvo u kojem je strah tako jak.
Tek što ste počeli raditi u HNK došlo je do promjene adrese tog kazališta. Umjesto nekadašnjeg Trga maršala Tita sad mu je adresa Trg Republike Hrvatske. Je li vas to zasmetalo?
Što se adrese tiče, s tim nemam nikakav problem, no imam problem s tim da se povijest nasilno mijenja i nastoji prekrojiti. Sve to spada u isti bezdan. Hoću reći, sve je to jezik koji ja ne razumijem. To nije jezik argumenata, ni jezik zdravog razuma, ni jezik vizije koja iza sebe ima neku plemenitu priču. Mislim da su to neki sitni interesi i neke sitne trgovine. I zapravo me to ne zanima, ali me živcira. Ako se u pitanje dovodi pravo žene na abortus, ako se u pitanje dovodi bilo koja drugost ili drugačijost, ako smo kao društvo došli do toga, onda bismo se trebali zapitati – što je s nama. To sigurno više nije građansko društvo. A sad, kakvo je to društvo, to ne znam.
Živcira li vas to što smo kao društvo tihi, apatični?
Zapravo, više nisam sigurna ni da je to. Ovo iseljavanje jedan je snažan znak. To što su se ljudi zatvorili također je snažan znak. Sve to skupa u nas počelo je izgledati kao jedna jako loša komedija i shvatila sam da ljudi više nemaju snage na to reagirati. E, to ne mogu vjerovati. To znači da su do te mjere izgubili vjeru da se išta uopće može napraviti.
Je li to najpogubnije?
Da. Meni je lako jer uvijek imam kazalište i uvijek se imam priliku izraziti kroz neku vrstu angažiranog kazališta tako da u svojoj glavi ne ostanem toliko neaktivna. Recimo, da imam neku kakvu-takvu ispričnicu. Ali opet, nisam ni za to da netko bilo što mora. Ništa se ne može niti smije na silu. Ljudi su već umorni od raznih vrsta silovanja, da moraju biti ovakvi ili onakvi. Ljudi su se umorili od toga i sad svatko to rješava onako kako zna. I traži u svom životu nešto što bi mu moglo biti lijepo jer sve ovo što sad gledam zapravo uopće nije ni lijepo, ni zdravo, ni veselo društvo. Ovo je jedno mračno i neprijateljsko društvo. Društvo puno straha. Svi se boje i spašavaju tražeći neke svoje male otoke sreće jer je svatko svakome postao neprijatelj.
Spomenuli ste iseljavanje mladih. Imate sina, studenta psihologije, i kćer, studenticu glume. Pribojavate li se da bi netko do njih jednom mogao reći: “Mama, ne mogu više ovdje, odlazim”?
Ne moram se bojati toga. Ako žele otići, neka idu. Samo neka njima bude dobro. Odgajam ih zato da lete.
Kćer ste odgovarali od glume?
Naravno da jesam, na sve načine. Govorila sam joj da će biti teško, da je konkurencija velika, da mora biti sto posto sigurna. I kada je ona nakon godinu dana ponovila da je sto posto sigurna u svoju odluku, onda sam joj rekla: “Dobro, ja te podržavam”.
Tek ste ušli u 50-e, a sad kažu da su 50-e nove 30-e.
Ne mislim da su to nove 30-e. Ja točno osjećam da su to 50-e. Bole me koljena, bole me gležnjevi, boli me kičma, imam povišen kolesterol, šećer i tlak. Ali ja se ne bojim ničega. Osjećam se dobro. Ne osjećam se kao da mi je život prošao, već se u svojoj koži osjećam ugodno.
Tijekom dosadašnje glumačke karijere svoj ste mozak i dušu morali nakrcati golemim brojem raznih likova, golemim količinama teksta... Trudite li se sve to nekako spremati i pamtiti ili imate redovita “čišćenja”?
Prije sam sve pamtila, a posljednjih desetak godina sve zaboravljam. Čim neku filmsku ili kazališnu ulogu odigram i taj posao završim, tekst te uloge zaboravljam, brišem. U jednom sam se trenutku uplašila zbog toga, no onda sam shvatila da je to zapravo najbolji način za sve ljude koji imaju višak informacija. Čim više ne trebam nešto, tog trenutka to zaboravljam.
Američke su glumice pokrenule pobunu da bi se njihovi honorari iznosima izjednačili s honorarima muških kolega jer im je prisjelo da su one uvijek manje plaćene. Ima li te potplaćenosti glumica i kod nas?
Ima, i naravno da je to nepravedno, i ja stalno rogoborim protiv toga. Ali nema oko toga neke velike organizirane akcije, već je sve prepušteno od slučaja do slučaja. Ako se netko sam uspije izboriti za bolji honorar, onda je to – to. Zapravo, nama je svima važnije da nešto napravimo, da snimimo neki film ili seriju, ili napravimo kazališnu predstavu, nego da budemo dobro plaćeni. Jedino kad ti u nekom trenutku padne mrak na oči pa kažeš sad je zaista dosta, onda napraviš neki pomak.
Je li vama ikad u tom smislu pao mrak na oči?
Da, i tada sam se uspjela dogovoriti za bolji honorar. To je obično ta vrsta bunta. Uglavnom je pojedinačna. Ima nekih kolega koji se uvijek uspiju dogovoriti za sebe, ima onih koji se nikada ni ne trude, a ja sam tu negdje u sredini.
Sad su pak u Americi glumice progovorile i o seksualnim napastovanjima pojedinih filmskih moćnika.
Ja sam tu jako sretna žena jer nikad u životu nisam imala taj problem, ali sigurna sam da je istina ono što su te glumice ispričale.
Zakaj se pise protivu Neovisne Hrvatske? Jos malo pak ce netko napisat kak je u sugi bilo bolje.