Joachim Trier donosi autentičan portret današnje mlade žene. Ovaj realistični prikaz pun dokolice i zbunjenosti, emancipiranosti i samosvjesnosti zaradio je dvije nominacije za Oscar (za najbolji originalni scenarij i najbolji strani film) i jedan je od filmova koji će se uvući duboko u podsvijest.
Počinje od premise društvenih uvjetovanosti u kojima mlada djevojka postaje zaručnica. Zaručnica postaje supruga. Supruga postaje majka. Za jednu ženu sve bi to bilo dobro imati do tridesete godine. I u toj formuli nema apsolutno ništa loše, ako sve to ženi odgovara. Iako su takve računice već odavno demodirane, mlade milenijalke, čiji je simbol upravo Julie, protagonistica "Najgore osobe na svijetu", nalaze se u raskoraku između svojih želja i društvenih normi koje su tu podsvjesno, kao da su još uvijek zapisane u genetski kod. Čak i Julie, koja je sigurno najogoljeniji prototip takve jedne – reklo bi se moderne – žene, za svoj jubilarni rođendan razmišlja o tome što su do tridesete bile njezina mama, baka, prabaka, šukunbaba. Sve su bile udane, imale djecu, a neke su se čak stigle i razvesti. A ona? Ona je napustila studij medicine da bi se bavila fotografijom; ona se zaljubila u starijeg muškarca s kojim živi u hygge stanu u centru Osla; ona radi u knjižari i ona ne zna što bi sa svojim životom. Istovremeno i voli svog odanog dečka Aksela, i upada nepozvana na random zabavu gdje očijuka s drugim muškarcem kojem jasno daje do znanja da je zauzeta i da ona ne vara. U svemu tome i više nego dobro je uklopljeno i to kako naratorica igra važnu ulogu u produbljenju portretiranja Julie. Naime, Aksel je nedugo nakon prvog susreta htio prekinuti odnos s Julie zbog razlike u godinama i kada joj je to rekao, naratorica se ubacila rekavši kako se Julie baš u tom trenutku zaljubila. I to je ono čime se Julie vodi u životu – želi nedostižne stvari, a kada ih dostigne, postat će joj dosadne i trebat će nešto novo.
Julie je izgubljena, ali se čini da joj to lutanje nije najgora stvar na svijetu. Lutanje, izgubljenost, nestalnost i hirovitost s prstohvatom toga da radi što joj u tom trenutku dođe njezin su modus vivendi. Julie nije samo simbol cijele jedne generacije žena; Julie je jedan od najboljih ženskih filmskih portreta uopće. Da, uvijek je inspirirajuće vidjeti na platnu Erin Brockovich ili snažne matematičarke iz "Skrivenih figura". No, vidjeti ženu poput Julie, koja je tako svakodnevna, a usput je i jedna hodajuća kakofonija kaotičnosti koja očito funkcionira, osvježavajuće je i zastrašujuće istovremeno. I koliko god bilo važno imati ovakav portret-dokument koji svjedoči o jednom vremenu i naraštaju, toliko otvara i brojna pitanja među kojima se posebno ističe: koliko su zapravo održivi današnji hiperindividualizam i življenje po principu "leti ko lišće što vir ga vije"?
