Umjetnik Stephan Lupino dobar dio svojeg novog umjetničkog rada posvetio je epidemiji korone koja posljednjih mjeseci „zaustavila“ svijet, no koja ga je nadahnula i za najnoviju skulpturu koju će donirati svojem rodnom gradu Varaždinu u petak u podne ispred Sveučilišta Sjever u Varaždinu.
Riječ je o skulpturi znakovitog naziva „Majka hraniteljica“, koja, kako je rekao – simbolizira povratak k prirodi, a Grad je odlučio financirati postavu skulpture visoke 3,7 metara.
Neka vaša djela već rese Varaždin. Koja?
Jedna mi skulptura nalazi u parku mladih kraj groblja, a druga je kod kazališta.
Kako ste započeli stvarati skulpture?
Prvo sam počeo raditi namještaj. To je bila primjenjena umjetnost. Isprva sam radio art stolice posve jednostavne da bih zatim prešao na tronove – stolice koje su bile hommage Juliju Cezaru, Georgeu Washingtonu, Napoleonu i Putinu. Tronovi su veliki. Radio sam ih od drva i željeza i svaki od njih nosi specifične simbole. Recimo tron posvećen Juliju Cezaru ima dva bodeža i znakove carskog Rima, a „Mao Ce Tung“ ima oslonac kao Kineski zid, dok je sjedište crveno sa žutim zvjezdicama. Na tronu posvećenu Napoleonu simbolično je bila ugrađena giljotina. Zrcala sam stvarao u raznim neobičnim oblicima. Na okvirima sam crtao razne oblike – glave, oko, razne simboličke prikaze, a poslije ih patinirao. Neka zrcala su bila u obliku žene. Namještaj sam izlagao od zagrebačke Ambijente do Moskve. Tada sam vidio da iz namještaja mogu raditi skulpture. Prve skulpture bile su ekspresije ljudskog tijela a zatim sam počeo raditi u serijama „Apokaliptični svijet“ do „Kataklizme“. Uvijek gledam što se dešava oko mene.
Kakav je današnji svijet kojega prikazujete u skulpturama?
Današnji svijet je apokalitičan i kataklizmičan kad gledaš od klimatskih katastrofa, topljenja leda, do katastrofalnog broja siromašnih. Sve je više siromašnih ljudi a sve više onih koji ne mare za svijet već samo za sebe i svoje hedonističke porive. Teško je naći ljudskost. Ako ništa ne daješ onda si propao čovjek. Moraš biti suosjećajan, osjećati tuđu patnju. Današnji umjetnici također u globalu većinom rade površno, ne gledaju u čovjekovu dubinu. Postoji velika masa umjetnika koji nauče kopirati druge i takve zovem copy paste umjetnici, a velika masa ljudi na žalost razumije samo takvu sladunjavu umjetnost. Ima i pravih parazita među konceptaulaistima koji recimo izlože dva debla od drveta – manje i veće i nazovu ga „Majka i dijete“ tvrdeći da je to umjetnost. Moja umjetnost je puna enegrije i eksplozivnosti jer osjećam kozmičku energiju koju dobivam dok radim.
Po čemu je važna vaša skulptura „Leteća Venera“?
Leteća Venera je odraz tog kataklizmičkog svijeta. Ona predstavlja nadu koja nas izbavlja iz takvog svijeta – ima božanstvenu, anđeosku energiju koja te vodi naprijed. To je tipično lupinističko djelo.
Koji ste rad već izlagali u New Yorku?
Izlagao sam moju prvu brončanu skulpturu „Vatrena žena“. Na njoj sam izučio zanat. Radio sam spontano u bronci. Bila je izložena u galeriji Domenico Vacca – ekskluzivnom prostoru na Petoj aveniji, a vlasnik ju je izložio na samom ulazu. Vatrena žena je simbolizirala slobodu, biće bez kojega nema kreativnosti, ona izgara i pretvara se u drugu kozmičku energiju, prelazi u drugu dimenziju u kojoj je čovjek slobodan.
Koje su za vas posebno važne skulpture koje predstavljate?
Kleopatra je s druge strane željezna skulptura koja ima zmijasti oblik a grudi su joj dvije kobre. Kleopatra je je meni fascinantna ličnost koja je manipulirala i Julijem Cezarom i Markom Antonijem i bila jedna od načuvenijih žena svijeta. „Vatreni ljubavnici“ su bili moja druga skulptura od bronce i simbolizira ju par koji dolazi iz praha, iz zemlje. Figure se spajaju u jedno i u toj velikoj ljubavi izgaraju i opet se pretvaraju u kozmičku energju. Napravio sam je jer je u svijetu sve manje ljubavi, ljudi su postali povezani žicama, nisu više intimni, osobni, ne prilaze jedni drugima, ne uoptrebljavaju svoje emocije, izolirali su se u vlastite samoće. Važnije im je materijalno nego duhovno. Skulptura pak „Vojnik ljubavi“ koja je u New Yorku jest drveno željezan rad koji simbolizira čovjeka ratnika što je vječna tema. U njoj spajam klasično sa modernim. To može biti rimski ratnik, a može biti i današnji. Ona je simbol vojničke etike čovjeka koji se bori za svoj dignitet i opstanak društva. Sdruge strane sam napravio skulpturu „Drugi svijet“ koja predstavlja ljude koji nisu smrtnici već bića sa naprednim osobinama koji će zamijeniti ovu civilizaciju. Skulptura je načinjena od drveta trešnje. Bio je to moj odgovor opet na današnji svijet u kojemu su ljudi uronjeni u digitalnu civilizaciju, kao roboti su neprekidno za računalima i sami se pretvaraju u robote. Zato i jesu ljudi sve više osamljeni dok je svijet prenapučen i razara samog sebe. Dolazi do samouništenja i zato se treba boriti da se zlo zamijeni dobrotom i da planet ne iskorištava već regenira.
Oxfordski profesor Brendon Mc Mahon opisao je vašu skulpturu „Modred Redux“ - „fenomenalnom, mračnom sa slutnjom prigušenom oklopom koji prianja uz kožu i nosi ožiljke bitke, ali je dalje moćan i prkosan. Raspelo je dodir genija. Riječ je o složenoj studiji o zlu koja Lupinov lupinizam dovodi na posve novu razinu“. Kako to komentirate?
I u toj sam skulpturi vidio destrukciju današnjeg svijeta i borbu dobra i zla gdje zlo ima tendenciju da prevlada u svijetu. Brandonu Mc Mahonu se jako dopala i skulptura „Spirit of Europe“ gdje sam napravio lik koji predstavlja duh Europe, a stavio sam u pozadinu 28 ptica koje simboliziraju 28 zemalja. Budući da Engleska prolazi kroz agoniju Brexita jedna ptica je bez jednog krila. Iako imam američko državljanstvo ja sam uvjeren da je Europa još uvijek najbolje i najhumanije mjesto za život. Europa i jest i nije slobodna. Pružila je dom tisućama izbjeglica. Najviše me smeta populizam ali sam uvjeren da je Europa i dalje najsigunije mjesto za život.
Što ste radili u drvu?
U drvu sam radio skulpturu visoku dva metra i šezdeset centimetara „Obitelj“ od orahova drva na koju sam jako ponosan. Ima tri glave. Riječ je o majci s troje djece koja na simboličkoj razini predstavlja majčinstvo i borbu za opstanak. Ona simbolizira i izbjeglice koje dolaze iz ratom zahvaćenih zemalja gdje se majke doslovno bore za goli život.
Jeste li vi obiteljski čovjek?
Umjetnik ne može biti obiteljski čovjek jer se mora posvetiti svojoj umjetnosti. Ja se jako brinem o svojoj obitelji, ali mi je potrebna moja samoća da bih mogao stvarati.
Zašto ste napravili rad „Lubanje“?
Pa upravo zato jer se od pamtivjeka ništa nije promjenilo. Umjenik mora djelovati da bi se društvo promjenilo. I danas gledamo scene kao u srednjem vijeku. Riječ je o akrilu na platnu, slici izrazito snažnoj i ekspresivnoj. Ljudska priroda se nije promijenila. Vlada svopća pohlepa i oholost. Rijetki hoće pomoći, gotovo svatko gleda svoje interese.
Što je prikazivala vaša slika u koju ste upisali kukasti križ i petokraku?
Slika je bila hommage na hrvatsku stvarnost kada se intenzivno samo pričalo o komunistima i fašistima. Ja sam upotrijebio te simbole u slici da se ljudi okrenu napokon budućnosti. Ne može se živjeti u prošlosti. Zaluđenost povijesnim otpadom dovedena je do apsurda iako je danas nešto bolja atmosfera nego prije par godina.
Često radite križeve. Zašto?
Svi nosimo svoje križeve. Trebamo križ da nas digne u cilju prosvijetljenja i dobrote koju bi trebao imati svaki čovjek. Vjerujem u božanstvenog boga i božanstvenu energiju. Mislim da energiju i dobivam iz božanstvenih izvora. Uzor mi je majka Tereza je je čitav svoj život posvetila pomaganju ljudima. Sebe vidim kao čovjeka koji kroz svoju dušu pomaže ljudima. Zato stalno sudjelujem u humaniratnim akcijama. Baš sam nedavno poklonio deset križeva za humanitarnu izložbu o autizmu.
Čime ste se bavili prije fotografije?
Bio sam učitelj karatea. Štoviše kada sam otišao u New York upisao sam školu Stele Adler i radio u školi karatea. Nakon dvije godine počeo sam raditi kao foto model za Vogue Italia i američki Vogue. Tada sam se počeo baviti fotografijom. Slavni Klub 54 je bio na zalasku i otvorio se klub Area gdje sam započeo svoju fotografsku karijeru. Snimao sam ljude po klubovima u svom prepoznatljivom stilu, a usput odmah počeo raditi avangardno modnu fotografiju. Snimao sam i obične ljude i zvijezde poput Billyija Idola, Franka Zappe, Ramonesa do Christophera Walkena. Kroz ta snimanja sam polako postao to što jesam. Počeli su me nazivati Helmut Newton Downtowna. Već onda su postojale klice lupinizma – jer je moj stil bio prepoznatljiv za razliku od paparazza. Svojim savjetima mi je pomogla Deborah Tuberville rekavši mi da se moram posvetiti umjetnosti. Njezin stil snimanja bila je sušta suprotnost mojem, njezini su radovi bili puni poezije i nježnosti. Moj je život u New Yorku bio intenzivan. Svaki dan sam radio po klubovima, nisam partijao, uvijek sam bio asketski nastrojen i bavio se sportom što mi je pomoglo da izdržim do danas. Nisam bio star fotograf jer sam snimao i obične ljude kao zvijezde.
U povijest hrvatske fotografije ste se upisali i tragičnim portretima bolesne djece „Moji anđeli“. Kako je nastao taj ciklus?
To je bio moj najbolniji ciklus. Ljudi su plakali dok su gledali portrete bolesne djece. To je bio početak velike preobrazbe koja mi se dogodila kada sam se okrenuo humanitarnom radu i pomoći drugima, začetak lupinizma.
Što je zadaća umjetnika?
Zadaća umjetnika je da osvješćuje ljude, da oplemenjuje svijet i čini ljude boljima, potiče ih na dobrotu. Umjetnost je život i transoformacija koja potiče ljude da budu drukčiji.
