Kako u Goetheovom spjevu, tako i u operama nastalima prema njemu, Faust je na početku starac na rubu groba kojeg Mefisto vraća u mladost i vodi ga kroz svjetove i vjekove, dok se opet ne nađu na mjestu s kojeg su i krenuli na svoje zajedničko putovanje i na kojem se rastaju. Nakon što je uzeo i probao sve što mu je Mefisto ponudio i što je sam od njega iskamčio, Faustova duša na kraju ipak izmigolji vječnom napasniku i uzdigne se Bogu.
U operi Arriga Boita Mefisto je naslovni lik koji zbog takvog ishoda protestira na način kojeg nema kod Goethea. "Ti, Gospodine, trijumfiraš i dobio si okladu, ali meni ostaje mogućnost da ti zviždim", tako na kraju Boitove opere pjeva Mefistofele i onda doista i zviždi i taj zvižduk nadjačava glazbu i čitav zbor i orkestar.
I sam zvižduk kao zvučni efekt na kraju partiture kakve do tada još nikada nisu čuli, a još više i sama gesta protestnog zvižduka nebesima, šokirali su publiku u milanskoj Scali 1868. godine na praizvedbi opere kojom je ravnao sam skladatelj. Djelo koje je trajalo gotovo šest sati doživjelo je totalni fijasko. Ali, pjesnik i skladatelj bacio se odmah na preradu, a u prvom redu kraćenje svog životnog djela. Sedam godina kasnije već je mnogo bolje prošao u Bologni, pa u Veneciji, a tek nakon što ga je uspješno predstavio u Londonu i Bostonu usudio se 1881. s Mefistofeleom vratiti u Scalu. U međuvremenu nije se mijenjala samo njegova opera, nego i duh vremena, kao što će se i Boito sprijateljiti s Verdijem kojeg je kao smioni mladić žestoko kritizirao. Štoviše, upravo u posljednjim Verdijevim operama, Otellu i Falstaffu, za koje je Boito prema Shakespeareu napisao libreta, najbolje će se ostvariti ideali kojima je ovaj osebujni umjetnik težio.
Dva dana nakon nedavne vrlo uspješne i od publike s oduševljenjem primljene splitske premijere Mefistofelea, o svemu tomu razgovarao sam s maestrom Nikšom Barezom. Razgovor u predvečerje, na šetalištu iznad uvale Firule, maestro je počeo u faustovskom tonu vraćanja u djetinjstvo i mladost u svom rodnom gradu.
- Znate, duh doista nikada ne stari, ja imam godina toliko koliko imam, ali kad gledam ovu dolje plažu ja je vidim onakvu kakva je bila prije šesdeset i više godina, vidim sebe i svoje prijatelje kako ulazimo u more, vidimo one boje, čujem one zvukove... - priča mi maestro koji je danas među živim i aktivnim dirigentima svakako najveće hrvatsko ime u svijetu.
Mefistofele ga prati od početka međunarodne karijere. Kada je dobio svoj prvi angažman u inozemstvu u operi u Zürichu, jedna od predstava koje je tamo zatekao i koje je dirigirao bio je i Boitov Mefistofele. Pamti je kao lošu predstavu, jednu od onih u kojima nikome od izvođača zapravo nije previše stalo do sadržaja.
Kasnije, kada je bio direktor Opere u Grazu, maestro Bareza si je već mogao priuštiti Mefistofelea po svojoj volji, a ovaj posljednji susret s tim djelom u Splitu smatra svojevrsnom krunom svih svojih umjetničkih nastojanja.
- Uvjeren sam da je ova naša splitska izvedba bolja i vjernija originalu nego sve snimke koje postoje u svijetu. Nažalost, čak i kada slušate neka od najvećih pjevačkih imena čini vam se da nemaju zapravo pojma o čemu pjevaju. Mi smo u Splitu najprije tijekom siječnja, a onda u tjednima prije same premijere u ožujku ovo djelo pripremali na laboratorijski način, pomno radeći i uvjeravajući najprije svakog solista, a onda čitav zbor i orkestar u važnost svake riječi i svake note u partituri koja ju prati i ja čitavom kazalištu i svim umjetnicima želim i ovom prilikom izraziti veliku zahvalnost na ogromnom uloženom trudu i volji – govori maestro Bareza smirenošću čovjeka zadovoljnog velikim obavljenim poslom, dodajući da on drugačije nikada nije ni znao ni želio raditi. Uostalom, uvjeren je da drugačiji pristup nema ni smisla.
Sam Boito svojim je djelom protestirao protiv površnosti svog vremena osobito izražene u formalizmu i šablonama kojima je u to doba robovala talijanska melodrama postajući malo po malo beživotnom, dok su njeni likovi svi postajali slični jedan drugom.
- Prije ovog trećeg susreta s Mefistofeleom ja sam ponovno prošao čitav proces proučavanja najprije samog Goetheovog Fausta, a zatim ne samo Boitove partiture, nego i čitavog povijesnog konteksta, a osobito pokreta kojem je on pripadao, a koji je najbolje na nekih devetsto stranica knjige "Storia della Scapigliatura" Gaetana Marianija – priča Bareza koji je sa svojim podjednako temeljitim poznavanjem s jedne strane njemačke, a s druge talijanske kulture i jezika u idealnom položaju za oživljavanje na sceni djela kao što je Boitov Mefistofele.
Maestro Bareza poznat je po upornosti i nepopustljivosti kad su u pitanju umjetnički kriteriji i vjernost umjetničkom djelu čijeg se tumačenja prihvatio. Svoj posao on opisuje kao vraćanje u život mrtvih slova i nota, ali ne bilo kakav, površan i prema nečijem hiru ili modi svojevoljno zamišljen život, nego u onaj jedini život koji je točno upisan rukom autora.
Ne radi se tu samo o Faustovoj duši, nego o spašavanju duše svih nas ljudi današnjeg vremena u kojem više nitko odjednom nema nizašto vremena. Maestro Bareza, rođen 1936. godine, ne lamentira nad nekim starim izgubljenim vremenima i ne zazire od suvremene tehnologije. Ali zato s velikom ozbiljnošću opominje kako bez obzira na veliki tehnološki napredak i ubrzavanje ritma života temeljne vrijednosti u čovjeku, one koje čovjeka čine čovjekom, ostaju nepromjenjive i ne smiju se izgubiti, a jedino ih umjetnost i kultura mogu spasiti.
- Rad na ovakvim velikim umjetničkim djelima i poniranje u kulturu iz koje su ona nastala to nas jedino može održati i spasiti da ostanemo ljudi koji se neće pretvoriti u mašine – uvjerava me maestro, premda sam ja već uvjeren u sve što on govori nakon što sam ga mnogo puta, a pogotovo sada u Splitu vidio na djelu za dirigentskim pultom.
Maestro Bareza umjetnik je i intelektualac, čovjek kojem velika ostvarena karijera daje sigurnost, mirnoću, autoritet i samopouzdanje. Dom mu je u Berlinu, a svojevrsnu novu dirigentsku mladost i slavu doživljava posljednjih godina u Meksiku. Ali prema sredini iz koje je potekao osjeća osobitu odgovornost.
- Ovaj naš Mefistofele je vizualno vrlo raskošna i lijepa predstava, ali njena glazba je i danas zapravo šokantna i meni je drago što su je Splićani s tolikim oduševljenjem prihvatili. Nadam se da će i svih onih dvjestotinjak umjetnika koji u njoj sudjeluju zadržati nešto od onoga što smo skupa prošli i da će se i ubuduće ponekad zagledati sami u sebe onako kako to od nas traže i Faust i Mefistofele i sva velika djela koja nastojim oživjeti da bi ih publika doživjela.
Tako govori maestro Bareza, a kako dirigira Mefistofelea u Splitu možete doživjeti još večeras, u subotu izvan scene, a kako propovijeda za dirigentskim pultom u splitskom HNK možete doživjeti još večeras, u subotu 29. ožujka, u predstavi koju bi trebalo pokazati i Zagrebu i Rijeci, a u Splitu svakako zadržati na repertoaru.
steta sto sam daleko da sam bila na tojizvedbi