I dok su ostaci ostataka Nobelova odbora za dodjelu literarnog Nobela najavljivali da će ovogodišnja dvostruka dodjela nagrade za 2018. i 2019. godinu pokazati manje europocentričnosti i androcentrizma, konačni rezultat ispao je podosta veliko iznenađenje. Oba Nobela otišla su u srednju Europu, a što se androcentrizma tiče, rezultat je pola-pola. Nobela za 2018. (koji nije dodijeljen zbog seksualnog, ali i nepotističkog skandala koji je doslovno razbio Švedsku akademiju) dobila je ugledna poljska književnica, psihologinja i aktivistica Olga Tokarczuk, dok je Nobela za 2019. dobio austrijski književnik doista kontroverznih političkih stavova i ponašanja (čija je majka bila koruška Slovenka Marija Sivec) Peter Handke. Svaki od njih dobit će ček na devet milijuna švedskih kruna ili oko 830.000 eura te zlatnu medalju i diplomu. Nagrade će biti dodijeljene 10. prosinca u Stockholmu uz prigodne govore koje će svakako biti zanimljivo slušati.
Poljakinja i tek petnaesta žena koja je dobila ovu prestižnu literarnu nagradu Olga Tokarczuk svojeg je Nobela zavrijedila zbog “narativne mašte koja s enciklopedijskom strašću predstavlja prelazak granica kao oblik života”, kako je to fluidno objasnio Nobelov odbor, dok je Handke svoju nagradu dobio zbog “utjecajnog djela koje je jezičnom domišljatošću istražilo periferiju i specifičnosti ljudskog iskustva”.
Između Olge Tokarczuk i Handkea jako je teško pronaći paralele. Handke je rođen ratne 1942. godine, a poljska književnica dvadeset godina kasnije, debelo iza željezne zavjese. Handke se cijelog života “fura” na revolucionara koji prkosi moćnicima i ima pravo na svoje izdvojeno mišljenje, a Olga Tokarczuk u posljednje vrijeme intenzivno se brine za prava izbjeglica što u današnjoj Poljskoj nije uopće otmjena i ugodna pozicija.
Handke već tri desetljeća živi u Francuskoj i jako se veseli skandalima (možda odbije i Nobela, nikada se ne zna). Vijest da je dobio Nobelovu nagradu dio austrijskog tiska nazvao je senzacijom jer se godinama širilo uvjerenje da Handke neće dobiti tu nagradu zbog svojih dosljednih i upornih prosrpskih i promiloševićevskih stavova i aktivnosti, zbog činjenice da je Nobela već dobila Austrijanka sličnog intelektualnog profila Elfriede Jelinek, ali i zbog svog netipičnog i podrugljivog odnosa prema nagradama. Tako je Handke 2006. godine odbio primiti nagradu Heinricha Heinea koji mu je dodijelio stručni žiri, jer su protiv njega kao laureata bili političari i članovi gradskog vijeća Düsseldorfa tvrdeći da je austrijski pisac u najmanju ruku bio nekritičan prema režimu Slobodana Miloševića. Skandalozno im je bilo i da je došao čak i na Miloševićev sprovod. Handke je više puta izjavljivao i da bi ukinuo Nobelovu nagradu jer je književnost mrtva, a da u društvu cvate trivijalizacija svake vrste.
Često posjećuje Hrvatsku
Ali vratimo se na književnost. Književna karijera Olge Tokarczuk, koja rado posjećuje Hrvatsku (i obožava otok Vis i domaćinstvo Senka Karuze), počela je romanom prvijencem “Putovanje ljudi Knjige” iz 1993. godine u kojem se na svoj složeni literarni način bavila potragom za Svetim gralom. Prije toga je diplomirala psihologiju u Varšavi te radila kao psihoterapeutkinja, od čega je ipak na vrijeme odustala, duhovito to objašnjavajući da je bila u većem kaosu od ljudi kojima je trebala pružiti stručnu pomoć.
Povijesnim romanom “Pravijek i druga vremena” osvojila je i međunarodnu pažnju, što je nastavila i knjigama “Dom danji, dom noćni”, “Posljednje povijesti” te opsežnim romanima “Beguni” i “Knjige Jakubove” koji je lani objavila Fraktura u prijevodu Mladena Martića. Njena djela prevedena su na više od dvadeset i pet jezika te je jedna od najprevođenijih poljskih suvremenih pisaca. Dva je puta dobila jednu od vodećih poljskih književnih nagrada Nike, a lani i međunarodnu Bookerovu nagradu.
Prvi je puta kao pisac u Hrvatskoj bila još 2003. godine (ranije je dolazila s roditeljima kao turistica), i to kao gošća Festivala europske kratke priče koji joj se toliko svidio da je, na oduševljenje Romana Simića, u Wrocławu pokrenula sestrinski festival kratke priče. I lani je bila gošća Zagreba kada je u kinu Europa otvorila šesti po redu Festival svjetske književnosti, predstavljajući ujedno i svoj prevedeni kapitalni roman “Knjige Jakubove” koji ima 900 stranica. Na hrvatski joj je preveden i potresni roman “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” (Naklada Ljevak i prevoditelj Mladen Martić), baš kao i romani “Pravijek i ostala vremena” te “Dom danji, dom noćni” (Nakladni zavod Matice hrvatske, prevoditelj Pero Mioč), kao i zbirka priča “Ormar” (Naklada MD, prevoditeljica Đurđica Čilić Škeljo). Ukupno pet knjiga, što je više nego pristojan broj.
Oboje su odbijali nagrade
Nakon što je drugi put dobila nagradu Nike, Olga Tokarczuk održala je svečani govor u kojem je rekla da Poljaci trebaju prestati misliti da su kroz povijest bili samo žrtve te da poljska povijest nije nikakva povijest tolerancije. Nakon tog govora na Olgu Tokarczuk krenula je prava kanonada mržnje, na web-portalima joj se otvoreno prijetilo smrću, nazivalo je se svakakvim pogrdnim imenima, napadani su njeni stavovi i to bez da su napadači čitali njenu književnost. Prijetnje, na sreću, nisu ostvarene, a s Olgom Tokarczuk solidarizirali su se mnogi intelektualci. I ona je postala kulturno blago poljske Republike i demokracije.
A Peter Handke? Svakako je u pitanju pisac od formata s iznimnim i svestranim opusom od čak sedamdesetak djela, ali i intelektualac koji voli provocirati. Tako je 1966. godine, kada je imao samo dvadeset i četiri godine, optužio Grupu 47 (u kojoj su bili i nobelovac Grass, Ingeborg Bachman, Hans Magnus Enzesberger, Martin Walser...) za opisnu impotenciju. Kritičari su ga odmah nazvali velikim samopromotorom, što je ostao do današnjih dana. U “Užasu praznine” pisao je o samoubojstvu majke, a njegov kultni roman “Strah golmana pred jedanaestercem” (koji je 2003. godine objavila Fraktura u prijevodu Borisa Perića) ušao je u obaveznu lektiru pretvorivši ga u jedan od najmoćnijih europskih književnih glasova.
Posebno poglavlje Handkeova stvaralaštva pripada suradnji i prijateljstvu s filmskim umjetnikom Wimom Wendersom. Upoznali su se još 1966., nakon jedne Handkeove predstave kada je Wenders bio student. Kada su osjetili umjetničku bliskost, Wenders je 1970. snimio film po Handkeovu prvom romanu “Strah golmana pred jedanaestercem”, da bi kasnije Handke napisao scenarij za poznati film “Nebo nad Berlinom”. Wenders je prije tri godine po Handkeovu djelu režirao film “Divni dani u Aranhuezu”, a jednu od glavnih uloga tumačila je Handkeova druga supruga, francuska glumica Sophie Semin (koja više ne živi s njim u mjestašcu nedaleko od Pariza jer tvrdi da bi se s njim moglo živjeti samo u dvorcu s dva krila).
Handke se posebno afirmirao kao dramatičar. Njegova prva drama “Psovanje publike” lansirala ga je 1966. godine na medijsku scenu, a izvodi se do današnjih dana. Književne početke imao je još šezdesetih godina prošlog stoljeća surađujući s kulturnim centrom Forum Stadtpark u Grazu, gdje je diplomirao pravo. Pisao je i poeziju, a svjetski uspjeh postigao je dramom “Kaspar” o poznatom slučaju čovjeka koji mora naučiti govoriti. Drama je izvođena i u Hrvatskoj 1970. godine, i to u čuvenom Teatru ITD u režiji Vladimira Gerića. Dramu je s njemačkog prevela Snješka Knežević (kasnije je prijevod objavilo Društvo hrvatskih književnih prevoditelja), a u predstavi ITD-a igrali su Ivica Vidović, Marija Sekelez, Veronika Kovačić i Tomislav Svetić. Predstava je nagrađivana i u Hrvatskoj i u tadašnjoj Jugoslaviji.
Među zapaženijim Handkeovim knjigama su i “Pokućarac”, “Pozdrav nadzornom odboru”, “Unutrašnji svijet izvanjskog svijeta unutrašnjosti”, “Štićenik hoće biti tutor”, “Pouka brda Sainte-Victoire”, “Moravska noć”...
Za raspada Jugoslavije Handke je zbunio europsku javnost knjigom putopisa-eseja “Zimsko putovanje do rijeka Dunava, Save, Morave i Drine ili pravda za Srbiju” u kojoj se nedvojbeno postavio na stranu Miloševićeva režima. Pariška Comédie-Française zbog njegovih političkih stavova s repertoara je skinula jedan njegov komad. Kontroverzan je ostao i njegov posjet Radovanu Karadžiću 1996. godine kojeg je posjetio na Palama, navodno da se raspita o stradalim Bošnjacima koji su bili rođaci njegovih prijatelja iz Salzburga. Tada su međusobno razmijenili darove, naravno, svoje knjige.
Peter Handke je najomiljeniji strani pisac u Srbiji. Od 2012. inozemni je član Srpske akademije nauka i umetnosti, a od 2015. počasni građanin Beograda. Dobio je i zlatni orden za zasluge od srpskog predsjednika Tomislava Nikolića. Kada je NATO počeo bombardirati Srbiju, Handke je javno protestirao te doputovao u Srbiju. Često je putovao i na Kosovo, u posjet tamošnjim pravoslavnim manastirima.
Ponosni Slovenci
U rodnoj Austriji ima poseban status. Austrijski Književni arhiv i Nacionalna knjižnica otkupili su za pola milijuna eura njegove rukopise i materijale iz posljednja dva desetljeća njegova stvaranja. Austrijanci ga cijene kao vrhunskog pisca, ali su krajnje oprezni prema njegovim stavovima.
Slovenski tisak u pomalo slavljeničkom tonu isticao je Handkeove neosporne slovenske korijene te istaknuo da se zahvaljujući Handkeu neka djela slovenskih pisaca mogu čitati na njemačkom jeziku iako pisac nikada nije naučio slovenski jezik. Handke je, baš kao i Olga Tokarczuk, dobio nagradu Vilenica, a dopisni je član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Handkeove drame izvode se u slovenskim kazalištima.
bili srpska država, diplomacija šutjela da je nagradu dobio neki pisac koji podržava ratnog zločinca iz hrvatske?