Đurđica Čilić omiljena je profesorica s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, jedna od onih koji će s jednakim žarom držati predavanja, organizirati humanitarne akcije i prosvjedovati zajedno sa svojim studentima. Korisnike društvenih mreža redovito raduje svojim prijevodima poljskih pisaca i kratkim pričama, koje su sada i ukoričene.
Vaša nova knjiga “Fafarikul” sadržava tekstove od kojih su mnogi ranije objavljivani na Facebooku. Jeste li otpočetka planirali i papirnato izdanje?
Ideja o knjizi prvo je došla od prijatelja i sestre, prema čijim sam pohvalama bila rezervirana znajući za njihovu subjektivnost i dobrohotnost. Kad su mi se s nagovorom na knjigu javili autori u čijem pisanju uživam, poput Semezdina Mehmedinovića i Sinana Gudževića, odmah su mi moje priče počele zvučati bolje. Ne sramim se tog nepovjerenja u vlastito pisanje, dapače – njegujem ga jer će me ono čuvati od očaja kad počnu pristizati kritike.
Mnogi smatraju da će zbog dostupnosti i neposrednosti društvenih mreža klasični izdavači postati suvišni. Slažete li se s tim?
Knjiga mi kao predmet silno znači i još uvijek odolijevam e-knjigama, audioknjigama, pa čak i tekstove kolumnista radije čitam među koricama nego u novinama. Kupujem knjige, poklanjam ih, radujem se kad ih dobijem na dar. Čak ih i čitam. Posvećenim izdavačima koji plaćaju svoje suradnike i vode računa o sudbini knjige, poput moje izdavačke kuće Disput i urednika Josipa Pandurića, s kojim me sretno povezao prevoditelj Adrian Cvitanović, želim da dostojanstveno žive od svog posla. U tome im mora pomoći država, sustavno i odgovorno. Dobro je što imamo izdavače poput Frakture koji si mogu dopustiti da uz hitove objavljuju i nekomercijalne ali značajne autore, ali i one manje, po važnosti ipak velike izdavače poput zagrebačkog DAF-a i riječkog Ex Librisa.
Čitajući vaše priče, osvojila me njihova intimnost, neposrednost, ali mnogo humora i bespoštedne autoironije. Kako je sve krenulo?
Priče su nastale unutar godine u kojoj su mi se namnožili problemi i nedovršeni poslovi. Sve se to lijepilo na mene kao šećerna vata na prste. Pisanje je bilo moj mali, sitnodžeparoški trik krađe vremena i pažnje od same sebe. Potreba da pobjegnem od rutine koja porobljava i cipelari, da razveseljavam ili zavodim i sebe i druge dok moji pravi ozbiljni poslovi, na primjer dovršenje knjige o trima poljskim pjesnicima, stoje po strani i namćorasto me gledaju. Priče su niknule na događajima iz mog djetinjstva ili nedavne prošlosti, uglavnom na onima koji su bili traumatični, ali su u meni odležali dovoljno dugo da sad mogu biti isporučeni, s mašnicom i celofanom, i da više nimalo ne bole. Znam da je knjiga garnirana i nekim lakonotnim anegdotama, koje u nju ne bi ni ušle da sam bila malo stroža. Ali sad više ne hajem, knjiga prvog dana proljeća izlazi van i neka joj je sretno, za mene je odradila što je bilo na njoj. A za čitatelje sam, ako ih bude, sigurna da će s njom lako izaći na kraj.
Strastvena ljubav prema poljskom jeziku i književnosti naprosto probija iz vaše knjige. Što se od toga jednostavno mora pročitati?
Ako kažem: sve, bila bih besramna jer ni ja ih nisam pročitala sve, iako nisam ograničena samo na prijevode. Od pjesnika u nas prevedenih valja čitati Adama Zagajewskog, Tadeusza Różewicza, Wisławu Szymborsku, od pjesnika i esejista obavezno Zbigniewa Herberta i Czesława Miłosza, od prozaista Olgu Tokarczuk, Brunu Schulza, Gustawa Herlinga-Grudzińskog, Witolda Gombrowicza i Hannu Krall. A tko njih pročita, poželjet će naučiti poljski. Zalihe dobre poljske književnosti stalno rastu zahvaljujući novim dobrim autorima.
Predajete na Filozofskom fakultetu, koji se smatra bastionom slobodnomislećih mladih ljudi. Je li taj stereotipni opis uopće točan?
Svakoj novoj generaciji koja se upiše na Filozofski fakultet kažem da su dobro odabrali, da su privilegirani i da ta pozicija od njih traži i odgovornost, i prema studiju i prema ovom rastočenom društvu u kojem su društveno-humanističke znanosti važne jer razumiju socijalne, kulturne i psihološke procese te nude rješenja. Nastojimo im pokazati važnost akademskog poštenja i posvećenosti poslu, ali i uzaludnost svega ako nema solidarnosti, empatije, socijalne osjetljivosti. Borimo se protiv diskriminacije i protekcije, a za sekularizam i društvenu jednakost. Naši su studenti široko obrazovani, odgovorni članovi društva. Nerijetko mi nastavnici učimo od njih jer su nepotkupljivi, odvažni i slobodniji od nas koji brinemo za očuvanje svojih komotnih društvenih pozicija. Studij polonistike na kojem radim jedan je od najboljih u široj regiji. Mala smo katedra, ali svi se entuzijastično trudimo studentima prenijeti strast prema čitanju, mišljenju i odgovornom djelovanju. Velik je to posao, ali sudeći po kolegama koji su kod nas diplomirali – nismo podbacili.
Sa svojim studentima nedavno ste pokrenuli i akciju podrške izbjeglicama u BiH?
Na Filozofskom već godinama Odsjek za kroatistiku i Croaticum uspješno organiziraju besplatan tečaj hrvatskog jezika za izbjeglice, a naši studenti pomažu u prilagodbi i učenju njihovoj djeci. Studentice Maja Osmančević, Hana Samaržija, Denis Gaščić i ja organizirali smo prikupljanje i transport tone zimske odjeće za ljude u pokretu koji su nakon dugotrajnog putovanja iz svojih ratom i siromaštvom ogoljenih zemalja krenuli u eurounijski svijet, a zaustavljeni su u Bosni. Na djelovanje nas je potaknuo sram što se baš naša zemlja pokazala tako revnom braniteljicom lažnog europskog raja, koji zanimaju ljudska prava samo vlastitih građana, dočim se na one „bez papira“ gleda kao prijetnju, barbare. Situacija s pandemijom, s kojom se suočavamo tako unezvijereno zabrinuti za svoje nježne dišne putove i imunitete pomno zidane smutijima od avokada, konoplje i manga, očajni zbog suspendiranih letova, otkazanih predstava i koncerta, zatvoreni u stanove i zapitani u što se to život iznenadno pretvorio, zlurado me podsjetila na veliku pjesmu Konstantina Kavafija u Šoljanovu prijevodu, koja završava ovako: Zašto se ulice i trgovi iznenada prazne / I zašto se vraćaju svi kućama, u misli zadubljeni? / Zato što je noć, a barbari nisu došli. / Došli su samo neki ljudi s granica / I vele da barbara više nema. / I sad, što će sad biti od nas, bez barbara? / Oni su bili kakvo-takvo rješenje.
Stranice vaše knjige nabijene su glazbenim referencijama. Čini se da posebnu ulogu tu ima bend Pips, Chips & Videoclips?
Tijekom bosanskog odrastanja, moji zagrebački bendovi bili su Azra i Haustor, ali na njih sam zakasnila jer sam došla u Zagreb krajem 1994. Pipsi su bili najbolje što sam zatekla i ta je ljubav potrajala do danas. Moj intimni soundtrack su, kad se radi o muzici s ovih prostora, svakako Bajaga, EKV, Vlada Divljan i Idoli, Zoran Predin, Arsen Dedić. Ali njih, kao ni mnogo čega što mi je istinski blisko i važno, jedva da ima u knjizi. Pišem o onome što mi je važno kako bih o onome što mi je još važnije mogla šutjeti.
Promocija vaše knjige otkazana je zbog pandemije. Kako vidite tjedne pred nama?
Živim s dvoje djece koja su u nježnogoropadnim pubertetskim godinama, nikad ne znate hoće li ujutro iz kreveta poviriti s anđeoskim krilima ili bljujući vatru kao dvoglavi zmajevi. U tom smislu život mi izgleda jednako izazovan, bez obzira na stvarnu ili paranoidnu kataklizmu vani. Osim toga, živim u neboderu s još tristotinjak susjeda, od kojih su neki bolesni i nemoćni i zato ću im u ovom nevremenu nastojati biti korisna. Održavat ću intenzivne online kontakte sa studentima i nagovarati ih na čitanje poljske književnosti. I konačno, potrudit ću se pozavršavati poslove s kojima sam odugovlačila jer mi sad ponestaju izlike. A promociju ću organizirati kad ova noćna mora prođe i probudimo se, nadam se, kao bolji, manje sebični ljudi.
