Biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. Zagrepčanin Veljko Despot (72), dečko iz Gajeve ulice, uspio je u tome bez greške! Stajao je, glavom i bradom, pred Igorom Stravinskim, Alfredom Hitchcockom, Johnom Lennonom, Mickom Jaggerom, Davidom Bowiejem... Ni više ni manje. Popis je dug. Jedan od bardova pop-kulture u Hrvatskoj prvi je novinar s ovih prostora koji se 60-ih godina prošlog stoljeća opredijelio za sustavno praćenje svjetske popularne glazbene scene. Bez rasprave, sugovornici u karijeri tog zagrebačkog novinara i kasnije diskografa, jedni su od najvećih aktera 20. stoljeća. Od njih su rijetko veće face. Kako je do toga dolazilo, ispričao je za Nedjeljni Večernji na kavi u Gajevoj, u svom kvartu... Priča je rijetko – fascinantna.
– Sve je možda počelo s autogramima svjetskih filmskih glumaca i pjevača, koje sam skupljao. Među nama klincima u susjedstvu, to je tada bila glavna stvar, mali prozor u veliki šareni svijet... Pisali bi im na adrese velikih filmskih studija, da nam pošalju svoje fotografije. Rijetko bi dobili odgovor, a i tada ti autogrami najčešće bi bili lažni, jer je tamo netko drugi te slike potpisivao. Sigurno je bilo samo kada dobiješ potpis od samog aktera, što je bilo rijetko, vrlo rijetko, jer takvi su k nama tada rijetko dolazili – kaže Despot i sjeća se zgode kako je upoznao Alfreda Hitchcocka, tu dolje na dnu Gajeve, u Mihanovićevoj.
Šetnja s Hitchcockom
– Imao sam petnaestak godina. Te 1964., ne sjećam se više kako, ali negdje sam načuo da Hitchcock privatno navodno putuje Dalmacijom. Vjerovao sam, logično bi bilo – mogao bi doći u Zagreb. I tada bi samo mogao odsjesti u hotelu Esplanade! Gotovo cijeli život stanujem na početku Gajeve, gotovo na Trgu. U rano prijepodne prošetao sam do dna ulice, ušao u hotel i od recepcionera diskretno doznao: “Gospodin je tu”!
Jeste li ga sreli?
– Malo sam šetao ispred hotelske terase Oleander u Mihanovićevoj i odjednom, iz hotela izlazi – Hitch! Malen, okruglih obraza i napućenih usana, baš kao s fotografija i cameo-uloga iz njegovih filmova – ne možeš ga ne prepoznati! Uz njega bila je jedna sitna gospođa, pretpostavio sam – to je supruga Alma. Uputili su se baš prema meni, a ulica pusta. Pristojno sam im se obratio i nekako spontano krene razgovor dvoje vremešnih s lokalnim klincem koji je zamolio za autogram. Raspričao se Hitchcock, pitao u koju školu idem, kakav sam učenik, jesam li iz Zagreba, stanujem li u blizini... Imao sam sa sobom svoju knjigu autograma i pokazao mu je. Htio sam da mi se u nju potpiše. Među rijetkima koje sam tada u njoj imao bio je autogram Igora Stravinskog, a to ga se jako dojmilo. Upitao me kako se zovem i da mu ime slovkam. Pružio sam svoje nalivpero Pelikan, a on mi je onda nacrtao svoj autoportret, potpisao se i za sjećanje u vrhu napisao je moje ime.
Tu je priči kraj?
– Ne! Tek počinje. I nastave on i njegova gospođa sa mnom sitno pričati, tu na Mihanovićevoj i u jednom trenutku kaže meni veliki Alfred Hitchcock: “Dečko, možeš li ti nama pomoći? Mi smo autom i treba nam automehaničar. Rekli su nam u hotelu da ima jedan tu blizu, ali se ne snalazimo – gdje?”. Iz prve se sjetim našeg obiteljskog prijatelja, gospona Ante Ivekića s radionicom tu dolje, pri dnu Gajeve, koji je bio je legendarni zagrebački privatni automehaničar. Zvali su ga “doktor za Opele”. I ispričam to Hitchcocku. „OK, idemo! Možeš, molim te, pomoći?“, izvali on svojim dubokim glasom. Njegova supruga ode na parking iza Esplanade, a nas dvojica ostali smo čekati na ulici. Odjednom, pojavi se ogromni svijetli Lincoln Continental! Kao klinac znao sam sve o autima, a takvog bih prepoznao i u snu. Bila je to golema američka „krstarica“, koju nikad uživo nisam vidio, model automobila u kakvom je svega nekoliko mjeseci prije, u studenome 1963. u Dallasu izvršen atentat na Johna F. Kennedyja. Samo je predsjednički automobil bio nešto duži i otvoren. Hitch izađe na sredinu Mihanovićeve, simpatičan s onim okruglim trbuhom, maše s obje ruke, svojoj Almi pokazuje kamo da vozi, kako da uđe u Gajevu. Nas dvojica smo je po Gajevoj navigirali, Hitch i dalje maše, koracima unatrag, pokazivali put do broja 47, gdje je u dvorištu bila mehaničarska radiona. Ni danas, kada tuda prođem, a pogled nekako uvijek tamo skrene, ne znam kako se gospođa Alma uspjela s tom divovskom limuzinom provući kroz uski haustor, ali da – stigli su kod mehaničara. Lijepo smo se pozdravili, a ja sam se uzbuđen i u nevjerici vratio kući.
Kako sam čekao Beatlese
Prevrtimo film nekoliko godina dalje, zanimljivo je kako ste s 18 godina napravili – nemoguće. Susret i razgovor s Beatlesima. Kako vam je to uspjelo?
– Bio je to moj, ne biste vjerovali, prvi novinarski članak! Neki novinari odlaze na plac, to su im prvi zadaci, a ja sam, igrom slučaja, prvo objavio intervju s najvećima. Maturirao sam u Gornjogradskoj gimnaziji i sa školskim prijateljem Davorom maštao posjetiti London, što je tada bio pravi podvig, kao središte pop-glazbe i novih kretanja u kulturi. Nije se tada putovalo, osobito tako daleko. Nagovorili smo roditelje da nas nagrade za maturu tako da odemo u Englesku malo izbrusiti taj naš školski engleski jezik. Prije puta, nije mi jasno kako sam smogao hrabrosti, otišao sam kao klinac anonimac do redakcije Plavog vjesnika, tu na Cvjetnom trgu i zakucao na vrata glavnog urednika Nenada Brixyja. Rekao sam mu da idem u London, pa ako ih zanima, možda mogu po povratku nešto napisati o tome što tamo vidim. Rekao je: “Pa, dobro, mali, ako što bude, bude...”
I vratili ste se s intervjuom s Beatlesima?
– Kad sam se nekoliko mjeseci, umjesto nekoliko tjedana kasnije vratio iz Londona, rekao sam: “Imam priču. Sreo sam Beatlese!” Imao sam i fotografije s njima. No, redakcija baš nije bila fascinirana onoliko koliko ja i svi koje sam u gradu poznavao. Kod nas se u tisku o Beatlesima u to doba vrlo površno pisalo, a ako bi se i spominjali, bilo je to tek tu i tamo zbog vriske na njihovim koncertima i njihovih dugih kosa. Sa sprdnjom jedva da su ih nazivali imenom, već se pisalo „četvorica čupavaca iz Liverpoola”. Bilo je to još u vrijeme kada se kod nas uglavnom zgražavalo nad dugom kosom kod muškaraca i kratkom suknjom kod djevojaka. O Rolling Stonesima i drugim bendovima tada gotovo nije bilo ni riječi. Mogli ste ih, kao i Beatlese, samo rijetko čuti na Radio Zagrebu u emisiji „Po vašem izboru“. Moja priča i razgovor s Beatlesima redakcijski su svedeni na reportažu o susretu s njima i tek kraćim intervjuom. Objavljeno je na cijeloj jednoj stranici, što je tada bilo važno, u Plavome vjesniku u travnju 1967. godine. Od tada za mene više ništa nije bilo isto i taj događaj je na neki način odredio moj životni put.
Jeste li imali dugu kosu?
– Ne baš...
Kako ste uspjeli napraviti razgovor s čupavcima iz Liverpoola?
– Frend Davor i ja smo sjeli u vlak, prvo otišli u Milano i Pariz, gdje smo ostali po dva dana i onda došli u London. Dotad sam samo jednom bio dalje od Trsta, kada me majka s tetom jednom povela u Veneciju. Kad smo stigli u London, uzeo sam sobu u pansionu nekih Indijaca na Bayswateru. Dvije funte bilo je noćenje. Možete misliti kako je to izgledalo, a imao sam jedva toliko. Ali, nije mi bilo važno. Oduševljenje koje sam u Londonu doživio u izravnom srazu s pop-kulturom na njezinu izvorištu bilo je golemo i mislim kako je sada teško razumjeti. Prvi moji rock-koncerti, trgovine s pločama, moda s Carnaby Streeta ... Swinging sixties! Do tada sam vidio samo jednu prodavaonicu ploča, Jugotonovu u zagrebačkom Oktogonu s onim što se tada tamo prodavalo. Kad sam stigao u London početkom te 1967. i počeo zalaziti u tamošnje prekrasne knjižare i moje prve prave prodavaonice ploča, jedva da sam iz njih izlazio! Carnaby Street je bila uličica s ludim buticima, odakle je potekla Mary Quant i mini-suknja, gotovo sva revolucionarna moda 60-ih, a ja sam gledao svoje vršnjake kako se oblače, kako drukčije izgledaju… Kad sam se sudario s tim svijetom – ostao sam paf! Bio je to za mene kulturološki šok. London je u tom trenutku bio svjetska meka pokreta pop-kulture. I ja tamo, kao 18-godišnjak. Slučaj je htio da u tom vrzmanju golemim gradom saznajem gdje možda stanuje Paul McCartney, u okrugu St. John’s Wood. Jednog poslijepodneva došao sam na tu adresu, a ispred visokog zida stajale su dvije-tri djevojčice. Da, čekale su Paula. Bile su fanovi Beatlesa. Nisam mogao vjerovati gdje sam. Stajao sam pred kućom, i u jednom trenutku stiže crni Mini Cooper zatamnjenih stakala. Iz njega je izašao John Lennon, pogledao nas i nasmijao se, pozvonio, pa ušao u dvorište kuće. Prvi put sam vidio da jedan od Beatlesa ima brkove. Vratio se s Paulom! I on je imao brkove. Stigao je još jedan crni Mini Cooper, a u njemu George Harrison. S brkovima. I onda su se svi odvezli, a mi trk za njima, malo dalje, do EMI Studios na Abbey Roadu.
I vi za njima?
– Naravno. Brzo sam shvatio obrazac po kojem tih dana Beatlesi funkcioniraju. Oko sedam navečer dolazili bi u studio i radili, snimali sve do jutra. Nekad do 2, 3, pa i do 5 sati. Bio je siječanj, ali meni te londonske noći tada nisu bile ni najmanje hladne jer sam čekao Beatlese. Zaboga, pa bili su to Beatlesi u zenitu svoje karijere i popularnosti! Stao bih na stepenice ispred studija, vrzmao se po dvorištu ispred zgrade, čavrljao s drugim fanovima koji bi tamo bili kao i ja, znao otići pa se vratiti …
Koliko vas je tamo dolazilo?
– Par, možda pet-šest. Obično jedan momak i ja i koja cura. I kako bi Beatlesi prolazili, a mi tamo vjerno stajali iz večeri u večer, već su nas poznavali, a krenula bi i priča. Malo po malo, neki sitni razgovori. Prvo bi zastao s nama John Lennon pa nešto rekao, uvijek dobro raspoložen, uvijek spreman na zafrkanciju. Paul je bio ozbiljniji. Sjećam se da mi je George Harrison nekoliko puta u šali znao reći “A, ti si onaj iz Čehoslovačke!”, mada je znao odakle sam. Bio je to njegov humor. I navikli su se na nas. Harrison me jednom prilikom na kratko pustio da vidim studio u kojem rade. Bio je to, dakako, slavni No.2, gdje su Beatlesi snimili gotovo sve svoje pjesme. Treba znati da nitko nikada nije Beatlese mogao pratiti dok su snimali, osim producenta i tehničara. Nisu dopuštali da ih itko gleda. I malo po malo, ja sam zapisivao sve. Iz dana u dan rekli bi mi nešto novo – na čemu rade, naslove novih pjesama koje snimaju… S vremenom, počeli smo voditi razgovore. Bilo mi je to strašno zanimljivo, jer su snimali novi album, koji je najavio upravo tih dana objavljeni njihov dvostruki singl „Strawberry Fields Forever“/“Penny Lane“. Bila je to senzacionalna ploča onoga vremena kojom su Beatlesi zaprepastili svijet, otišavši dalje nego li je to itko do tada u popularnoj glazbi učinio. Imam puno sačuvanih uspomena s tih susreta, potpisanih fotografija, magazina. Lennon mi je potpisao i svoju knjigu. Čuvam i danas flomaster kojim su mi se sva četvorica potpisivali. Jedna cura je snimila i moje fotografije s njima. Žao mi je što nisam imao novca i mogao kupiti njihove longplejke da mi ih potpišu, a to bi mi bila najdraža memorabilija. Danas bi to vrijedilo bogatstvo. Naravno, nisam tada znao, mislim ni oni, da u tom trenutku snimaju album koji će postati najvažnija ploča popularne glazbe svih vremena. Nazvali su ga “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”.
Freddie i mačke
Prvi ste i jedini novinar s onu stranu Željezne zavjese koji se susreo s velikom četvorkom. Zašto jedini?
– Bila su to drukčija vremena. Nije bilo mlađih, novinari su bili stariji, redakcije u ovom dijelu Europe nisu imale stvarni interes za popularnu glazbu, često zazirući od nje i pojava nove pop-kulture. A Beatlesi su te 1967. godine bili na vrhuncu karijere, ali povukli se s javnih nastupa, koncerata i press-konferencija, odbijali intervjue.
Niste spominjali Ringa Starra?
– Ringo je bio i ostao uvijek simpa momak, pa i simpa gospon danas. I veliki bubnjar. I on je imao crni Mini Cooper, ali znao je doći s rijetkim francuskim sportskim autom marke Facel Vega. S Ringom sam intervju radio 1969. godine i objavili smo ga u Pop expressu, časopisu koji sam te godine s prijateljima pokrenuo u Zagrebu. Od prvog susreta ostao sam s Beatlesima u kontaktu i po povratku u Zagreb, uz njihovu potporu osnovao 1968. naš Beatles Fan Club s adresom u Gajevoj. Imao sam sljedeće godine dogovoren veliki intervju s Johnom Lennonom, ali se nismo vidjeli, a po prestanku izlaska Pop expressa napravio sam početkom 1970. veliki intervju s Georgeom Harrisonom. Nisam tada mogao znati da će se Beatlesi razići, možda ni sam George, no nakon našeg susreta, svega mjesec-dva iza objave mojeg intervjua u reviji Studio, Beatlesima je došao kraj.
Vaš časopis Pop express, svojevrsni domaći Rolling Stone, objavljivao je vaše intervjue s nizom svjetskih bendova, od grupe The Who, Rolling Stonesa... no je li istina da Pink Floyd intervju nije objavljen – jer bend nije bio dovoljno popularan?
– Bio sam s Floydima u studiju cijelu noć te 1969. godine na Abbey Roadu. Istina je da u tom trenutku oni kod nas još nisu bilo toliko veliki koliko neki drugi s kojima sam tada napravio intervjue u Londonu i jednostavno nisu došli na red za objavu u našem listu. Anegdota je da sam tada sa sobom u London ponio prvi primjerak novog Pop expressa tiskanog u off-setu, novog grafičkog dizajna koji nam je radio Mihajlo Arsovski, da bih ga ondje ponosno svima pokazivao. Baš svi koji su ga vidjeli bili su fascinirani izgledom lista. Sjedim u studiju, Floydi sviraju, snimaju novi album, a u tonskoj sobi samo supruga klavijaturista Richarda Wrighta, njihov producent i snimatelj i ja. I držim taj Pop express na stolu. Odjednom dolazi iz studija frontmen Roger Waters, traži nešto po sobi, stolu, uzima moju novinu i vraća se s njom u studio. Zgužvao je u valjak taj jedini primjerak koji sam imao i, radi efekta, njime zamahuje ispred mikrofona. Snima se. Pjesma završava zvukom leta bumbara i čovjeka koji ga dotuče. Možete to i danas čuti na snimci pjesme „Grantchester Meadows“ njihova albuma „Ummagumma“, a to je moj primjerak Pop expressa – smije se Despot.
Kada ste okončali novinarsku karijeru i postali izdavač? Susretat ćete se tu s grupama poput Bee Gees, Rolling Stones, Led Zeppelin, The Who, T. Rex, Deep Purple, Procol Harum, Queen, Pet Shop Boys...
Susreli ste se i s Freddiejem Mercuryjem, doveli grupu Queen u Zagreb. Čega se sjećate?
– Queen sam upoznao 1974. na BBC-ju, u garderobi slavne emisije Top of the Pops. Tada sam za Jugoton odabrao prvi put objaviti njihov album i o tome im pričao. Nekako odmah smo se našli i razmijenili kontakte. Bili su posebni, drukčiji, vrlo obrazovani, fini, znatiželjni… I sviđalo mi se to što rade. Napisali su posvetu našoj publici sa željom da što prije dođu i to je raritetno objavljeno na omotu albuma „Sheer Heart Attack“. Sretao sam se s njima poslije toga još puno puta. Kada su bili u Zagrebu za dolaska na koncert u Domu sportova, vodio sam ih sve zajedno na večeru u Okrugljak. Sjedio sam uz inače vrlo samozatajnog Freddiejaa Mercuryja, razgovarali smo o svemu i svačemu, a posebno je nježno govorio o svojim mačkama. Tada je imao dvije – Toma i Jerryja. Obožavao ih je. U Zagrebu su bili dva dana, a zatim su imali koncert u Ljubljani. Vodio sam ih po gradu, kupovali su u Kristalu poklone za svoje roditelje i obitelj. Bili su tu gore kod mene u Gajevoj i u stanu, sjećam se, kako se Brian May, s kojim ću do danas ostati u prijateljskim odnosima, zanimao gdje sam kupio krevetić za svog novorođenog sina Luku. On je tada dobio Jimmyja, prvog sina. Pamtim kako se Brian na Trgu jako bojao tramvaja, kako dolaze sa svih strana, posebno na onom skretanju s Trga u Prašku. Kada su na turneji „Jazz“, na kojoj su promovirali taj album, došli u Zagreb, dočekao sam ih u Intercontinentalu i svi smo otišli gore u Freddiejevu sobu, njih četvorica i ja. Sjeli smo na krevete i ispričao sam im kako je prethodnih dana kod nas bila takva frka da je njihov rasprodan koncert umalo otkazan. Naime, iako tekstovi pjesama nisu bili objavljeni na albumu, netko je ovdje nadobudan u pjesmi „Bicycle Race“ našao spornim stih u kojem se navodno pjeva „Ne želim Tita za predsjednika Amerike“! Odmah mi je bilo jako čudno, jer tako nešto ne sliči na Queen, ni na koji način. Kada mi je ta sumnja javljena u Jugoton, iz Londona sam zatražio tekst i našao da se bezazleno pjeva “I say cool it man, I don’t wanna be the President of America”. U autocenzuri su nekad najveće oči. Nisu mogli vjerovati! Freddie je pred nama u sobi pjevao taj tekst i rekao: “Nema šanse... Pa tko je ovdje lud?!” Rekao sam im: “Dečki, bilo je na trenutak ozbiljno!“ Poslije ćemo se opet sretati, po svijetu, a kada bih došao u London, znao sam im se javiti i našli bismo se, otišli na večeru. Brian me jednom vodio u londonski zoološki vrt, dopisivali smo se, čestitali si blagdane. Kad je kod nas počeo rat, Brian mi je ponovno napisao pismo. Bilo je to početkom prosinca 1991. Brinuo se za mene i moje, za druge ljude i suosjećao. U istom pismu emotivno mi je opisao svoje osjećaje zbog Freddiejeva odlaska, koji je umro svega desetak dana prije.
Jedini ste iz Hrvatske član američke Nacionalne akademije diskografskih umjetnosti i nauka NARAS, danas “Recording Academy”. Članovi glasaju za najprestižniju svjetsku nagradu u diskografskoj djelatnosti “Grammy”. Koje su vam obaveze?
– Plaćati članarinu Akademiji, koja nije mala, ha-ha. Šalu na stranu, glasam svake godine koliko stignem, ne petljam se u mnoge kategorije koje ne poznajem, ali glasam u najvažnijima ...
Slušajući Rolling Stonese
Jedan ste od trojice osnivača Porina, tko je od vas najzaslužniji za tu nagradu?
– Zrinko Tutić. On je bio najagilniji, za razliku od preostale dvojice – Dražena Vrdoljaka i mene, koji smo o tome mnogo znali, ali nikako nas natjerati da projekt posložimo. Zrinko je bio taj motor i bez njega mi to vjerojatno nikad ne bismo napravili. Iako su tada iza nas bila dva desetljeća i više sjajnog uzleta diskografije u sedamdesetim i osamdesetim godinama, u svijetu i kod nas, nije bilo kod nas nagrade u kojoj insajderi iz glazbene industrije biraju, dakle struka, najbolje između sebe. Danas, na žalost, ova nagrada na koju sam toliko ponosan, više nije takva kakvom je zamišljena i kakva je bila prvih godina, ali nije evoluirala, štoviše, nije više ni diskografska nagrada.
Vratimo se u svijet, tko vam je ostavio najbolji dojam?
– Vjerojatno David Bowie. Jako sam ga volio. Divno je imati sreće i sresti najveće glazbenike tvojeg vremena, umjetnike koji su umnogome odredili čitave generacije, pa i tebe samoga. Bowie je svakako najzanimljivija i najintrigantnija takva osoba iz svijeta glazbe i uopće pop-kulture. Fantastičan sugovornik, umjetnik širokog horizonta i spektra interesa. Objavljivao sam ga u Jugotonu i zbog toga se u ljeto 1990. u New Yorku posebno izborio za njegov koncert u Maksimiru, umjesto da nastupi na stadionu u Beču. No, to je jedna druga priča... Znate da je Bowie tog poslijepodneva kada je stigao u Zagreb, sam otišao prije koncerta u Meštrovićevu galeriju na Gornji grad? Sve ga je zanimalo, puno je znao. Koju godinu poslije u Ljubljani me prije koncerta pitao za zgrade koje je u gradu projektirao najveći slovenski arhitekt Jože Plečnik i kako mu je žao da ih nije stigao pogledati.
A Paul McCartney?
– Kad je sredinom sedamdesetih s Wingsima svirao u Zagrebu, svega nekoliko mjeseci nakon gostovanja Rolling Stonesa, htio je imati u hotelskoj sobi gramofon. Bilo je to vrijeme kada takav zahtjev nije znao ispuniti ni naš najbolji hotel u zemlji. Glazbena linija i gramofon kod nas se tada nisu mogli unajmiti. Otišao sam doma, tada se još moglo parkirati na početku Gajeve, rastavio svoju liniju i ubacio je sa zvučnicima u svoju zelenu Zastavu 101. McCartneyju i njegovoj obitelji dali su predsjednički apartman na 13. katu hotela InterContinental. Složio sam mu tamo svoje uređaje, ostavio svoj izbor ploča. Slušao ih je.
Sreli ste i Rolling Stonese?
– Jedna od mojih najdražih uspomena iz novinarskih dana! Do Stonesa je bilo nemoguće doći krajem 90-ih godina. Bio sam opet u Londonu, bila je 1969.. Znao sam za London Olympic Studios, gdje su snimili svoj zadnji album, ali nisam imao pojma jesu li tamo. A mogli bi biti… I dođem jedne hladne večeri u jugozapadni kraj grada, na adresu i vrata, pusta ulica. Nigdje nikog. Pozvonim na jedino zvono. Ništa ne piše. Poslije nekog vremena, pojavi se neki momak, otvori mi vrata i jednostavno me propusti gore na kat. Nešto smo u prolazu promrmljali, nismo jedan drugog baš ni razumjeli, ali nije bilo važno, jer unutra sam. Sve je u polumraku. Popnemo se na kat, a ja gore čujem kotrljanje zvuka. Pa to sviraju Rolling Stonesi! Niti sam ja znao da su oni tamo, niti je tko od novinara znao gdje su oni na kugli zemaljskoj, kamo li u Londonu, kamo li toga dana – i ja ih iz prve pronađem! Nisam mogao vjerovati. Samo, što će se sada dogoditi? Ostavljen sam u hodniku da pričekam. Otvaraju se vrata i dolazi njihov producent Jimmy Miller, kojeg sam prepoznao s fotografija. Upitno me pogledao. “Tko si sad ti?” Rekao sam odakle sam, novinar, htio bih malo biti tu da vidim kako Stonesi rade, ako može... A on će preneraženo. „Pa kako ste ušli?! Ne možete vi biti tu, Rolling Stonesi to ne vole. Pričekajte malo!“ I ode. Svirka je utihnula, Stonesi su prestali svirati. Pomalo shvaćam da sam tu nekim nesporazumom. Kao da su očekivali nekog drugog. Odjednom se vrata otvore i pojavi se Mick Jagger i opet, “Tko si sad ti?” Ispričam mu svoju kratku poriču i upitam bih li mogao malo ostati i vidjeti kako rade, sviraju... A Jagger ispali, on je uvijek bio oštar, poslovan, rezolutan: “Nema intervjua, nema fotografiranja. Ali, možete ostati... Dođite sa mnom.” I uvede me ravno u golemi studio obasjan neonom, a u njemu Rolling Stonesi, za instrumentima, sjede uokrug na stolcima, gledaju me i smješkaju se. Jagger nas upoznaje, svi su tu, nema Briana Jonesa. Pa s Mickom u kontrolnu sobu. Smješta me na golemu kožnu sofu i vraća se u studio. Sve je u mraku, unutra smo samo producent Miller, tonac, to je onaj momak i ja. A s druge strane stakla Rolling Stonesi, moćno sviraju, pjeva se. Za nas trojicu. I tako do gotovo jutra, satima i satima. Završava se pjesma „You Can’t Always Get What You Want“ i započinje rad na „Sister Morphine“, koja neće završiti na albumu „Let It Bleed“, koji snimaju. Kako je noć odmicala, u njihovim pauzama krenuo je i razgovor uz neku klopu, o glazbi, albumu na kojem rade, pjesmama, o svemu i svačemu… Keith Richards u jednom trenutku donosi mi duboki tanjur za juhu sa žlicom, a unutra je nakrcao brdo sladoleda, uz svoj čuveni široki osmijeh. Onako, usred noći.
Koji su sladoled Stonesi jeli?
– Uh, prošlo je 50 godina. Ali, mislim da je bila vanilija. Da, vanilija...
