Pijanist i skladatelj Bruno Vlahek rođen je u Zagrebu prije dvadeset i četiri godine, a na Filharmonijskom balu Zagrebačke filhamonije dobio je nagradu za mladog glazbenika godine koja iznosi čak 70.000 kuna, a Filharmonija je dodjeljuje uz pomoć Hrvatske poštanske banke.
Je li vam ova nagrada financijski najviša do sada i na što ćete je utrošiti?
Jest, od dosadašnjih nagrada, ova je doista financijski najizdašnija, a stigla je i u pravom trenutku kako bih se mogao u potpunosti posvetiti svome umjetničkom djelovanju i studijskom usavršavanju koje iziskuje izrazito visoke troškove.
Koliko vremena imate za vježbanje klavira, a koliko za skladanje?
Veliku većinu vremena ipak provodim za klavirom, pripremajući koncerte i vježbajući nove repertoarne skladbe. Ljepota, a samim time i težina interpretacije leži u procesu personificiranja u tumačenju glazbenih misli velikih majstora. Izuzetno je složen i dugotrajan proces prvotnog shvaćanja, a zatim oživljavanja te prenošenja takvih misli drugima. A uz to, sviranje klavira zahtijeva i konstantno održavanje fizičke aktivnosti - zbog nedostatnog vježbanja prsti jednostavno više nisu u mogućnosti izvršiti sve tehničke zahtjeve koje određena kompozicija stavlja pred njih. Skladanje pak ne zahtijeva takav svakodnevni rad jer je za nj presudan trenutak inspiracije kao začetka novog djela. Ja neprestano čujem glazbu u sebi i skladam u mislima, međutim od prvotne ideje pa do zapisivanja i razrade skladbe prođu i dulja razdoblja, a tada počinje rad koji onda zahtijeva punu koncentraciju.
Koje ćete djelo izvesti na nagradnom koncertu sa Zagrebačkom filharmonijom?
Volio bih na tom koncertu izvesti 1. klavirski koncert u b-molu P. I. Čajkovskog.
Jeste li već skladali i neki klavirski koncert? Ako niste, za kojeg biste pijanista najrađe skladali koncert za klavir?
U toj formaciji skladao sam jedno djelo koje nisam nazvao koncertom, već – concertinom. Riječ je o jednoj od mojih prvih skladbi uopće, napisanoj za klavir, gudački orkestar i timpane, koju sam prije dvije godine osobno praizveo uz Zagrebačke soliste. Iako danas ima mnogo velikih pijanista koje iznimno cijenim i rado slušam, svoj bih prvi veliki klavirski koncert skladao za onog pijanista čiji bi ga osobni afinitet i razumijevanje privukli mom glazbenom izrazu. A uvijek postoji i mogućnost da takvo djelo, poput Igora Stravinskog, napišem i za – samoga sebe.
Ima li smisla danas objavljivati kompaktne ploče?
Premda je danas neupitno revolucionirana dostupnost glazbenih sadržaja najširim slojevima, čvrsto vjerujem da ih ima smisla objavljivati. Baš kao što je i slučaj s književnim nakladništvom, likovnom i glazbenom produkcijom te općenito s ulogom visoke kulture u današnjem društvu, princip snimanja i objavljivanja kompaktnih ploča predstavlja neprolaznu vrijednost te, kad se radi o zadovoljavanju najviših kriterija, nikako ne može biti zamijenjena formatima kojima je glavni cilj laka dostupnost i brza potrošnja. Iako će zacijelo dolaziti do daljnjih tehnoloških unapređenja tog medija kao što je i dosad bio slučaj, one su kao takve odraz određenog vremenskog razdoblja i individualne umjetničke osobnosti, te trajni dokument kontinuirane kulturne djelatnosti po kojoj se i prepoznaje civilizacijski doseg društva.
