Smiju li glumci općenito – a pogotovu zgodne i uspješne glumice – imati “ozbiljnu” glazbeničku karijeru? Tipičnu rock-kritičaru kosa se diže na glavi pri samoj pomisli da bi odgovor mogao biti potvrdan, ali slučaj Scarlett Johansson, koja se upravo oglasila hrabro koncipiranim prvijencem, sve postavlja na mnogo zanimljiviju razinu.
Združujući prigušenu senzualnost, delikatan šarm i čisti talent, mlada Njujorčanka odavna je stekla ugled sveopće “pučke miljenice” koja – s izoštrenim uhom za “alternativno” – već sada postavlja nove kreativne standarde u svemu čega se dotakne.
No tko su njezini heroji? U iznimno opširnu razgovoru za američki magazin Paste objasnila je da su joj životni svjetonazor presudno oblikovala petorica duhovnih otaca. Očekivano, prvi je Bill Murray koji joj je nakon uloge iz “Izgubljenih u prijevodu” postao važan duhovni mentor, a slijedi neizbježan Woody Allen. “Poput mene, Woody je fasciniran ljudskom prirodom”, rekla je dodavši da je impresionira strast kojom stari lisac maršira i u poodmakloj fazi karijere.
Johansson je gorljiva navijačica Baracka Obame (“sjajan govornik!”) koji spušta prosjek godina ovog probrana društva dajući priči nužnu notu političke korektnosti.
Napokon, njezino “umjetničko ja” nezamislivo je i bez Boba Dylana koji joj je naklonost uzvratio povjerivši joj ulogu u nostalgično obojenu spotu (snimljenom starom “superosmicom”) za pjesmu “When The Deal Goes Down”. Tu se stvari posve približavaju glazbi, pa će poziciju na ljestvici Scarlettinih “tatica” zauzeti Tom Waits glavom, poderanim glasom i još pomaknutijom kantautorskom vizijom. Tipična 12-godišnja djevojčica možda bi se prepala kad bi čula Waitsovu podivljalu kakofoniju s Bone Machine, no od Scarlett (koja je bila upravo toliko mlada kada je prvi puta bila izložena opusu kalifornijskog kantautora) očekuje se sve osim “tipičnosti”.
Opčinjenost Tomovom glazbom napokon se pretočila u ambicioznu tribute-misiju. Naslovljen po pjesmi s ploče “Rain Dogs”, album Anywhere I Laid My Head” ima deset radikalno prekrojenih Waitsovih tema uz jedan original – “Song For Jo”. Supotpisuje ga Dave Sitek (iz newyorške indie-rock družine TV On The Radio) koji je posjednut i u producentski stolac. “Opaljeni” Sitek očito je pomogao pri selekciji predložaka (lišenoj konvencionalnih country-bluesom inficiranih balada iz početne Waitsove faze), no svakako je zaslužan – ili “kriv”, kako gunđaju pravovjerni Waitsovi fanovi i dio kritike – za neočekivano realiziran sound.
A njegova slojevitost i snolika filmičnost upozoravaju na eteričnost Cocteau Twinsa, Sigur Ros i Azure Ray. S druge strane, za jedini “hit” ovdje, “I Don’t Wanna Grow Up”, poznati rock-kritičar Barney Hoskins ustvrdio je da “zvuči kao Madonnin demo iz 1982.”, premda je Johanssonova u CD-knjižici lijepo objasnila da je njezina verzija nadahnuta elektronskim impulsima New Ordera. Davida Bowiea nije trebalo dugo nagovarati da otpjeva back-vokale u “Falling Down”, a cijeli se “projekt” doima poput entuzijastičke misije u kojoj neizbježno pitanje, koje zabrinuto postavlja i Hoskins, glasi: zna li uopće Johanssonova pjevati?
Odgovorit ćemo diplomatski – “pjevanje” je danas posve relativan pojam. Johanssonova svakako nije nova Aretha, ali nije joj namjera ni biti, sve dok njezin produbljen alt ovako prirodno klizi po vrhovima usporenih, pažljivo izrađenih zvučnih katedrala. Znače li one početak dugog prijateljstva s pop-glazbom ili su odraz trenutačna hira, pokazat će budućnost. Napokon, 23 su joj godine tek. Za sada, Scarlett ipak nije ostala (posve) “izgubljena u prijevodu” Waitsovih originala na vlastiti interpretatorski jezik.
