Kada akademskog slikara Stipana Tadića zovu najvećom zvijezdom mlađe generacije, on odmahuje rukom jer ga ne zanima celebrity status. Kad traže da stvara svojim stilom, on gura hiperrealizam, a kad ga zbog njega slavi i šira javnost, on se prebaci na naivu. Rekli bi TBF-ovci ‘uvik kontra’, ali uvijek u pravu i na pravom putu.
Kako odnedavno dosta planinari, na festivalu ilustracije “36 Mountains” u Galeriji Bačva sudjelovao je s crtežom hrvatskih i svjetskih planina. Priprema i izložbu “Hrvatske planine” u siječnju u Laubi, no ono čemu je ovaj čas strasno posvećen veliki je povijesni format s kojim ide na 4. bijenale slikarstva 20. rujna. U njegovu zagrebačkom atelijeru zatekli smo ga kako “ušminkava” portret Ive Sanadera.
– Moja nova slika obilježava 20. obljetnicu koncerta U2-a u Sarajevu. To je simbolični spas, ne znam još kako je nazvati, nešto poput “kako je Zapad spasio Balkan” ili “kako je pop-kultura spasila Balkan”. Na njoj su svi ujedinjeni: i Rusi i Amerikanci i Hrvati i Srbi i Jugoslavija... U2 ih je sve spojio. U prvom redu u publici na koncertu je i plejada političara: Tuđman, Karamarko, Sanader i Karadžić... sve je to jedno te isto – govori Tadić, koji je u vrijeme spomenutog koncerta bio dječak, i politika ga se u suštini, kaže, gotovo uopće ne tiče, ali ne može joj pobjeći i ne prokomentirati stanje u zemlji.
– To je nešto najgore što mogu zamisliti. Političari su u medijima dobili status pop-ikona, a u biti nas ismijavaju i rade karikature od nas. Potez s preimenovanjem Trga maršala Tita je mali kulturocid. I ide dalje – kaže.
Publici koja čak i ne prati slikarstvo postao je poznat po legendarnom portretu gradonačelnika Bandića na konju 2009. Ironično za čovjeka koji ne voli politiku.
– Naručio ju je SDP Novog Zagreba dok je Bandić još bio dio stranke. Politika me se, ponavljam, ne tiče jer je došla do granica banalnog, a taj je portret bio zezancija. Oni su tražili klasični portret, no ponudio sam da ću ga raditi samo ako ga mogu smjestiti na konja. Mislim da je upravo to način na koji se trebaju raditi takve stvari, uz humor i dozu zabave. Već tada sam pretpostavio da će Bandić biti važna ličnost u hrvatskoj povijesti pa sam možda iskoristio priliku da napravim povijesni portret, a budem li imao sreće, završit će u Povijesnom muzeju. Sada je u Gradskom poglavarstvu. Slikao sam i Nadana Vidoševića tako da sam i u njegovoj kolekciji. Htio sam da na portretu hrani srne, ali nije prošlo – smije se.
Simbol novog početka
Iako kaže da je po prirodi lijen, mi bismo ga nazvali radoholičarom jer je ove godine imao nekoliko izložbi među kojima i ciklus “Motivi iz okolice”, kojim je predstavio novi smjer temeljen na naivi.
– Uvijek sam volio autsajdersku umjetnost, umjetnost amatera. Prije sam negirao stil kao nužan. Cijeli život njegovati jedan stil nezanimljivo mi je jer je to spuštanje na određeni nivo, a možeš raditi istovremeno sve stilove. No s vremenom sam osvijestio da bih trebao izgraditi vlastiti stil. Ali koji će proizlaziti iz uvjerenja, razmišljanja, onoga iza čega stojim i što karakterizira moj ukus. Kada sam to sve spojio, došao sam do naivne umjetnosti jer ona je kao znak novog početka – mojeg “dječjeg” ja iz kojeg gradim stil. Za “Motive u okolice” hodao sam po okolici Zagreba, mjesec dana, svaki dan, promatrao, meditirao, sjedio na klupi, bavio se čistom opservacijom, crtao bez grča, ispočetka – kaže Tadić pa nastavlja:
– Sjajno je prihvaćena ta moja urbana naiva. A k tome je naiva kao takva za našu kulturnu elitu neprihvatljiva, elita voli tvrdu neshvatljivost, pa mi je i zbog toga zabavno ići u tom smjeru. Mislim da ću napraviti i novu seriju, malo Gospića, slavonski motivi, dalmatinski. To bi bila zaokružena priča.
Slaže se s izrekom da je kod nas najveća umjetnost živjeti od umjetnosti. On u tome uspijeva. Od umjetnosti je živio i prije no što je završio Likovnu akademiju, a danas mu je 31 godina. Konkretno se, kaže, dobro može živjeti od narudžaba portreta. Zar ima u Hrvatskoj toliko ljudi koji žele platiti takvo što, pitamo.
– Ne postoji potreba ako je ti ne stvoriš. Nitko nije trebao ni McDonald’s prije no što su ga otvorili. Sam tjeraš ljude da naručuju od tebe ono što radiš – objašnjava Tadić. Do petog razreda živio je u Austriji, crta otkad zna za sebe i oduvijek je htio biti slikar. Ipak, uvjeren je da bi bilo drugačije da je u tim formativnim godinama odrastao u Hrvatskoj.
Austrija ga je formirala
– Pristup školstvu u Austriji posve je drugačiji. Tamo se crtački talent cijeni i drila, a i moj otac je tu pridonio jer je ozbiljno shvatio moj talent. Važna je bila Austrija. Čak i za moje samopouzdanje jer ja sam tamo bio cijenjen već kao dijete. To ljudi ovdje teško mogu doživjeti do zrelih godina.
Sreća, u koju ne vjeruje, ipak je čini se htjela da imamo slikara od formata, ali i aktivnog strip-crtača koji uskoro počinje raditi na svojem drugom autorskom stripu.
– Bio sam u Rusiji, jako mi se svidjela Moskva, svaki sam dan pisao dnevnik i po tim zapisima ću napraviti autobiografski strip. Sviđa mi se ta forma zbog subjektivnosti jer na dubokom osobnom nivou svi se spajamo i opet smo svi isti. A i strip mi je zanimljiv jer od njega nema puno novca. U slikarstvu se vrti masa novca i pojavi se netko kao Damien Hirts čijim se milijardama ne može konkurirati i on je celebritiy, nešto kao Kanye West. A najveći majstori stripa u svijetu pristupačni su, obični ljudi. Ja ne želim biti Kanye West, želim biti poput stripaša, normalan čovjek.
Srecom pa ga politika "ne zanima" jel.. Jos jedan "umjetnik". Sto trebas imati ispod lubanje da preimenovanje trga "marsala tita" na koje se cekalo 70god smatras "kulturocidom": ono, ne znam, ne pojmim, ne razumijem.. ali je zastrasujuce. vrlo. Da ovakve spodobe i jos mlad decko koji se smatra "umjetnikom" konzumiraju kisik.. jao i joj! Nego, obzirom da je tako "apolitican" i "umjetnicka" velicina sto ne ode napraviti karijeru u Berlin, San Francisco, Hong Kong... pa barem i u Beograd gdje bi barem bio blizu mauzoleja svog idola i umjetnicke inspiracijem.. cudno, zar ne? Miserere nobis!