Tomislav Kuzmanović jedini je književni prevoditelj zaposlen u umjetničko-nastavnom zvanju u Hrvatskoj. Urednik je rubrike književnog prevođenja u časopisu za književnost, kulturu i književno prevođenje [sic] koji objavljuje Odjel za anglistiku Sveučilišta u Zadru. Kuzmanović je na Sveučilištu u Iowi u SAD-u završio umjetnički studij, odnosno akademiju književnog prevođenja i stekao umjetničko zvanje književnog prevoditelja, a zaposlen je na Odjelu za anglistiku Sveučilišta u Zadru. Na prošlogodišnjem festivalu World Voices, koji je ustanovio Salman Rushdie, u New Yorku, u organizaciji Američkog centra P.E.N., čitali su se ulomci njegova prijevoda drame Ivora Martinića “Moj sin samo malo sporije hoda”.
Kako je prošlo čitanje vašeg prijevoda?
Bilo je to koncertno čitanje cjelovite drame, a i snimljeno je za potrebe daljnje distribucije, odnosno mogućeg postavljanja komada u kazalištu. Riječ je o jednom od najvećih književnih festivala u svijetu, a moj prijevod Ivorove drame predstavljen je u sklopu programa International Play Festival u Dramskom centru Martin E. Segal.
Na engleski ste nedavno preveli roman “Brdo” Ivice Prtenjače, radite i na engleskome prijevodu romana Maje Hrgović “Živjet ćemo bolje”, a na hrvatski prevodite zbirku poezije “Rođendanska pisma” Teda Hughesa, jednog od najvažnijih britanskih pjesnika 20. stoljeća?
To su dugotrajni prevoditeljski projekti, osobito zato što na prijevodu Hughesove zbirke poezije radim već tri godine, a prijevod romana Maje Hrgović polako broji i godinu dana rada.
“Brdo” Ivice Prtenjače očito vas je fasciniralo?
To je sjajan roman, nagrađen V.B.Z.-ovom nagradom kao najbolji roman u regiji i bilo mi je drago raditi na njemu.
A “Živjet ćemo bolje“?
S autoricom Majom Hrgović surađivao sam već nekoliko puta, prije svega na prijevodu njezine kratke priče “Zlatka” koja je objavljena u vrlo značajnom književnom časopisu Granta, a zatim i u američkoj antologiji “Best European Fiction”. Bila je to vrlo uspješna i plodna suradnja.
A projekt prevođenja Hughesove poezije?
Kad govorimo o prijevodu Hughesove poezije, to je drukčiji tip projekta, zapravo svojevrsno istraživanje u prevoditeljskom smislu jer taj prijevod radim u suradnji s Dubravkom Mihanovićem, dramskim piscem, pjesnikom i dramaturgom kazališta “Gavella”. Zbirka je napisana u formi svojevrsnog dijaloga (između pjesničkog subjekta, koji je vrlo vjerojatno sam Ted Hughes, i njegove tragično preminule supruge Sylvije Plath), pa je jedino bilo logično prijevodu pristupiti upravo kroz dijalog i u dijalogu s drugom osobom. Rezultat je time sasvim drukčiji nego da na prijevodu radim sam.
Urednik ste književnog prevođenja u časopisu za književnost, kulturu i književno prevođenje [sic]. Kod nas se još uvijek vjeruje papiru, materijaliziranom obliku nekog časopisa?
Tiskani su časopisi romantični; nešto se krije u mirisu papira, pa i u samom obliku, listovima... S druge pak strane, rad, znanstveni ili umjetnički, u tiskanom se obliku opredmećuje i postaje konkretniji. Nešto apstraktno i neopipljivo poput znanstvenog ili umjetničkog istraživanja tim se oblikom izdavanja materijalizira i može se pokazati kao konkretan, fizički rezultat nečijega rada.
To se ne može reći za elektroničko izdanje. Kako gledate na [sic]?
Elektronički su časopisi, kao što je to [sic], u današnjem vremenu kad su pristup informacijama, novim spoznajama, odnosno rezultatima umjetničkog i znanstvenog rada i njihova diseminacija apsolutna nužnost, jednostavno mnogo praktičniji, jeftiniji i prikladniji. Broj čitatelja mnogostruko je veći, a doseg časopisa nemjerljiv u usporedbi s tiskanim izdanjem.
Jesu li radovi u elektroničkom izdanju izloženiji kritici?
Elektronički su časopisi, dakle, mnogo vidljiviji od tiskanih te su tako istraživanja koja se u njima objavljuju znatno transparentnija, a provjerljivost ili, možda bolje, ovjerljivost istraživanja mnogo brža i više izložena pozitivnoj, baš kao i negativnoj kritici.
Koji je bio cilj pokretanja elektroničkog časopisa?
Pri pokretanju časopisa naša je želja bila ne biti samo lokalni časopis, bez obzira na to odnosi li se taj izraz na Sveučilište u Zadru i njegovu akademsku zajednicu ili hrvatsku i regionalnu akademsku zajednicu, i postati dio šire, međunarodne platforme jer to podrazumijeva da smo u tijeku s najrecentnijim istraživanjima. Mislim i da smo se, nakon sedam godina, tome i približili, odnosno da smo misiju koju smo si zadali pri pokretanju časopisa velikim dijelom i ispunili. Dokaz je tome uključenost u prestižne baze znanstvenih časopisa koje podrazumijevaju i kvalitetu sadržaja koji u časopisu [sic] objavljujemo, baš kao i visoku razinu profesionalnosti i transparentnosti u uređivanju i vođenju časopisa. Još jedan pokazatelj toga je i činjenica da je u novom Pravilniku o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja [sic] uvršten u A1 kategoriju znanstvenih časopisa u području humanističkih znanosti.
Što znači biti urednik rubrike književnog prevođenja: prevoditelj ili ispravljač tuđih prijevoda?
Pri pokretanju časopisa [sic] kao jedan od ciljeva odredili smo promicanje književnog prevođenja kao umjetničke prakse, a zatim i kao područja teorijskog istraživanja koje spaja kulturalne studije, komparativnu književnost, znanost o književnosti, filologiju i lingvistiku, književno stvaralaštvo, izdavaštvo itd., odnosno sva znanstvena, ali i umjetničko-znanstvena i ina područja koja se premrežavaju unutar teorije prevođenja i kojima se ona bavi, a koja istodobno pokrivaju i druga dva područja iz naziva časopisa – kultura i književnost. Dakle, biti urednik rubrike književnog prevođenja znači istodobno tražiti i nalaziti nove autorske glasove, nove književne i poetske modele i izričaje, baš kao i načine književno-umjetničkog promišljanja u nečemu što se zove svjetska književnost.
Što je s “ispravljanjem”?
Urednički posao podrazumijeva i rad na prilozima koje ćemo objaviti u časopisu, no taj rad nipošto ne bih nazvao “ispravljanjem”. Moj je zadatak urediti prijevod tako da na najbolji način predstavi izvornoga autora i njegovo djelo, ali i prevoditelja i njegovo djelo jer, ne smijemo zaboraviti, prijevod jest autorsko, odnosno umjetničko djelo. Književno prevođenje nije “pretipkavanje” teksta na stranom jeziku, ono podrazumijeva kreativan, umjetnički izričaj na drugom jeziku i kroz vizuru drugog autora.
Koja je razlika između “običnoga” i književnoga prevoditelja?
Moglo bi se reći da je razlika mala, ali značajna. Naime, književno je prevođenje kreativan proces, u mnogim svojim značajkama sličan autorskom pisanju. Vrlo, vrlo pojednostavljeno, u “običnom” prijevodu načelno ima vrlo malo prostora za odmak od izvornika, pitanje vjernosti između izvornika i prijevoda mora se mnogo strože shvatiti, dok se u književnom prijevodu vjernost izvorniku može ostvariti na različite načine, najrazličitijim sredstvima i postupcima koji, kao što sam već istaknuo, svoje polazište nalaze u autorskom ili kreativnom pisanju. Dakle, književni se prijevod može znatno razlikovati od izvornika, ali ga istodobno vjerno predstavljati, odnosno reproducirati njegovu literarnu kvalitetu na drukčiji način.
Kako uvesti reda u prijevode hrvatskih pisaca na engleski jezik koji se događaju “bez plana i reda”?
To vrlo kompleksno pitanje. Naime, nakon što budu prevedena, djela izlaze iz nacionalnog književnog prostora u kojemu vrijede jedna pravila i načini vrednovanja i ulaze u drugi, nazovimo ga internacionalnim, odnosno prostorom svjetske književnosti ili, mnogo preciznije, prostorom književnosti u prijevodu, u kojemu pak vrijede sasvim druga pravila. Uvođenje reda podrazumijevalo bi nametanje vlastitih pravila i načina vrednovanja, recepcije, kategorizacije itd. tom stranom prostoru ili pak podređivanje stranim pravilima na domaćem terenu. Potonje bi značilo da hrvatski autori počnu stvarati tzv. ready-made književnost koja se piše za strano tržište, odnosno u kombinaciji jezika koje navodite, da misle na engleskom, a pišu na hrvatskom. I jedno i drugo, sasvim je jasno, potpuno je nemoguće; ili, ako već nije nemoguće, dugoročno sasvim sigurno ne može polučiti dobar rezultat.
Što učiniti da hrvatska književnost i autori budu prepoznatljiviji u inozemstvu?
Može se poraditi na vidljivosti hrvatskih pisaca, odnosno hrvatske književnosti na engleskom jeziku, ali, pomalo paradoksalno, u prvome redu mora se poraditi na vidljivosti hrvatske književnosti na hrvatskome. Naime, u Hrvatskoj još prevladava mišljenje da se književnost “događa” i da u nju nije potrebno ulagati ili je njegovati. Hrvati premalo čitaju, čini se i da ne znamo kvalitetno čitati i, prije svega, uživati u čitanju i pročitanom. Dokaz je tome i činjenica da se u Hrvatskoj bestselerom smatra knjiga koja je prodana u više od tisuću primjeraka. Književnost je na marginama, što je stravično jer se njome čuva i jezik, i kultura, i prošlost i suvremenost, osigurava i budućnost jedne kulture, osobito ovako male kao što je naša.
