Na današnji dan 1923. godine u Veloj Varoši, starom dijelu Splita, koji će kasnije opisati kao "najzaostaliji dio Balkana" rođen je Miljenko Smoje. Neponovljivi kroničar Splita i Dalmacije, taj veliki hrvatski književnik, novinar, putopisac, satirist i TV scenarist, danas bi slavio 97. rođendan.
Iako je bio jedan od najuglednijih novinara 20. stoljeća, najpoznatiji će ostati po dvjema kultnim TV serijama koje su jednako kao pri prvom emitiranju, prvi svakoj idućoj reprizi za ekran držale zalijepljene tisuće ljudi. Fraze i poštapalice iz Malog i Velog mista ostale su do dana današnjeg ukorijenjene u govor i humor ljudi diljem Hrvatske, a Luigi, Bepina, Servantes, Meštar i ostali, likovi su koji su ušli u legendu i ostali zapisani duboko u našem kolektivnom pamćenju.
"Naše malo misto", kronika malog, neimenovanog dalmatinskog mista od doba Drugog svjetskog rata do 60-ih godina, koja se nametnula kao univerzalna kronika svakog malog dalmatinskog mista - snimljena je 1969. godine. HRT je krajem 60-ih godina naime odlučio da mora konkurirati susjednim državama nekom humorističnom serijom, kakvih do tad nije bilo. Na natječaju je pobijedilo "Malo misto", ali skoro nije ni snimljeno - iako je Smoje već pisao scenarij za kratku TV dramu koja je poslužila kao predložak, bio je skeptičan oko pisanja i snimanja cijele serije. Komandu je, na sreću, preuzela njegova supruga Lepa, prihvatila ponudu umjesto njega i krenuli su na posao.
Samo je prvu sezonu serije tijekom prvog prikazivanja pratilo 54% stanovništva u Hrvatskoj, a gledatelji su se za nju toliko emocionalno vezali, da kada je umro jedan od omiljenih likova, Servantes kojeg je glumio Ivica Vidović, redatelj, glumci i Smoje počeli su dobivati prijeteća pisma. Zbog (polu)ozbiljno provokativnog sadržaja i podbadanja u teme koje tadašnja socijalistička vlast nije smatrala primjerenima, jačali su pritisak i prijetnje cenzurom. U tim je nepovoljnim uvjetima, serija od predviđenih 33 epizode dobila samo njih 13. Posljednja epizoda bila je toliko kontroverzna, izazvala bijes i nevjericu kod gledatelja zbog smrti glavne junakinje Bepine, da su Smoju i fizički napali na ulici. Kasnije, Smoje je scenarij preradio u roman nazvan "Kronika o našem malom mistu". Točno deset godina nakon "Malog", stiglo je i "Velo misto". Ovog puta, radnja je premještena u Split, prateći razdoblje prve polovice 20. stoljeća, povijesna događanja, živote ljudi i naravno, nastanak i život nogometnog kluba Hajduk.
A što se tiče privatnog života, Miljenko Smoje, pisao je 2012. povodom izlaska dokumentarnog serijala "Libar Miljenka Smoje" Večernji list, "imao je u životu samo jednu ljubav, Lepu, svoju muzu, s kojom je proveo čitavih pola stoljeća. Kada je 1944. u Lenjingradskoj ulici nedaleko od svoje kuće srela dvije godine mlađeg Smoju, i ona je iza sebe imala propali brak, sa židovskim trgovcem Karlom Gleicherom, iz kojeg se 1942. rodila kći Renata. 'Upoznao nas je zajednički prijatelj Frane Lentić. Zavoljeli smo se istog momenta, to je bila kemija, nešto jače i od ljubavi. Otkako smo se sreli, uporno me nagovarao, ali nisam se htjela udavati. Šta nam je falilo, živjeli smo zajedno, slagali se beskrajno, nismo gnjavili jedno drugo. Pa mi smo se vjenčali kad smo se sreli, to je bilo gotovo. Udali su me na prevaru: farmaceutkinja Vera Margetićka, valjda se dogovorila sa Smojom, došla je po mene, pa ja pitam di ćemo, a ona kaže: Ideš se udat' prisjetila se Lepa Smoje tog 10. travnja 1963. kada su otišli u matični ured u Žrnovnicu, gdje su se oboje izjasnili kao Hrvati u vrijeme kad je bilo preporučljivo izjasniti se kao Jugoslaven.
- Smoje je bio lijen i pun talenta, a ja ambiciozna. Ala, kad se to nađe i spoji! Možete zamislit. Uvik ga je tribalo poticat. Ma svaka žena daje mužu poticaj. Žena je ta, ona je uvik majka - pričala je o njemu njegova Lepa godinama poslije njegove smrti 1995. godine, prisjećajući se kako ga je morala nagovarati da krene sa serijom.
- Scenarist nikad nije zadovoljan. Tako ni Smoje nije nikad bija zadovoljan. Nije mu se dalo pisat, ali kad bi sija za mašinu, onda mu ne bi bilo kraja. Odlično je s njim bilo živjeti. Nije bio nikakav problem. To što bi za druge bilo skandalozno, mi smo sve razumjeli – rekla je.
Gotovo cijeloga života jedan od omiljenih hrvatskih pisaca i novinara, simbol Splita i Dalmacije, Smoje se 90-ih našao na meti nacionalističkih napada i doživio brojna poniženja i izgone, kako u poslovnom, tako i u privatnom životu. Iako je živio prema mantri svoga Meštra iz Velog Mista, "neću politiku u svoju butigu" i vazda govorio "bolje rak nego rat", u ta ga se burna vremena proglašavalo komunistom, četnikom, Jugoslavenom, pa čak i Miloševićevim čovjekom. U vlastitom Splitu, kojeg je toliko proslavio, nije se mogao voziti taksijem ni ući u restoran. A i Boris Dvornik, njegov dugogodišnji prijatelj i zvijezda Malog i Velog mista, postao je saborski zastupnik HDZ-a i odrekao se starog prijatelja. U tim je posljednjim godinama, kada se već i razbolio od raka pluća Smoje počeo pisati za Feral Tribune. Novinar Ferala Predrag Lucić, i sam prerano preminuo prije dvije godine, godinama kasnije prisjetio se misterija Smojina posljednjeg teksta.
– Feral bi izašao, a Smoje bi već drugo jutro predavao novi tekst za sljedeći broj i govorio: Kad ja umrem, da vam ostane. I stvarno je bilo tako - rekao je Lucić.
A autor posljednjeg, oproštajnog intervjua sa Smojom, Boris Dežulović otkrio je da se radilo o tekstu “Feratjer iz Trgovišća”: "Bio je to tekst Tuđmanu i što će biti kad on ode, ali Smoje ga je zajeba pa je otišao prvi. A tek ta famozna zadnja riječ! Posljednja riječ posljednjeg Smojina teksta je: pisat".
Boris dežulović, frane lucić, miljenko smoje i lepa. Je, baš zanimljivo. I prepoznatljivo.