Jedina putovanja na koja danas odlazi Ivica Krajač svakodnevne su šetnje u kojima, uz pomoć štake, prevaljuje udaljenost između svog doma i kafića Zodiac koji mu je baza. Ali u njegovoj glavi i pričama još uvijek živi čitav svijet koji je svojedobno obišao nekoliko puta sa sastavom 4M, svijet tisuća pjesama koje je napisao, brojnih opera koje je režirao u hrvatskim kazalištima te velikih glazbeno-scenskih projekata koje je stvorio. Najpoznatije djelo je prva hrvatska rock-opera “Gubec-beg”, od čije je praizvedbe prošlo 45 godina. Nekoliko velikih projekata već godinama stoji u njegovoj autorskoj ladici, a on još uvijek sanja o njihovim izvedbama. Isto tako još uvijek čvrsto vjeruje da bi njegov mjuzikl o Marylin Monroe bio ogroman hit u kazalištu Komedija. U Zodiac mu je ovih dana direktorica Cantusa, izdavačke kuće Hrvatskog društva skladatelja, donijela i upravo otisnutu zbirku pjesama kojoj je dao naslov “Testament – Moj život u pjesmama”. Promocija bi trebala biti na Krajačev 82. rođendan, 2. travnja. Nakon ovog razgovora za stolom me zamijenio Aleksandar Petrović koji je došao razgovarati o realizaciji novog glazbeno-scenskog spektakla na kojem Krajač radi. Naslov je “Okovani Amadeus”, a glavni lik i tema Dražen Petrović.
Za mene je velika čast i uzbuđenje nakon pola stoljeća razgovarati s čovjekom koji je bio jedan od najdražih glasova mog djetinjstva. Bila je to nježna “Uspavanka” koju ste napisali i koju je 4M pjevao za četiri bebe. Sjećate li se te pjesme?
Sjećam se da su tada bile rođene te slavne četvorke i da nas je njihova majka pozvala da ih dođemo vidjeti. Tako je nastala ta pjesma, ali druge sam detalje zaboravio. Ja od petnaeste godine pišem tekstove. Kad sam počeo pjevati, imao sam osamnaest i tada je to već postalo malo profesionalnije. Počeli su me tražiti da im pišem tekstove ozbiljni kompozitori poput Nikice i Stipice Kalogjere, Alfija Kabilja... Već od onda, kada me pitaju što sam po profesiji, ja inzistiram da nisam pjesnik, nego tekstopisac, zanatlija. Neću da me drugi smatraju umjetnikom kad se ja sam ne smatram umjetnikom. Ja pišem šlagere i ne trebam biti umjetnik. Ali to radim jako dobro i napisao sam već više od sedam tisuća tekstova. Razumijete me onda kad kažem da ni ne znam više što sam sve napisao. Dvije godine mi je trebalo da na nagovor Hrvatskog društva skladatelja među njima odaberem nekih 370 pjesama za zbirku.
Ali ne možete tvrditi da neke od tih pjesama nemaju i veliku umjetničku vrijednost.
To je ovako išlo kod mene. U ono vrijeme je bila moda i potreba da tekstopisac piše na gotovu melodiju, a to nije dobro za stihove, jer vi ne možete biti dobar pjesnik ako ste vezani uz note koje traže da svaki stih završava jednosložnicom. Znate ono, “moj, tvoj, san, nam, sam...”. Naravno, ima i obrnutih slučajeva, kad vi napišete tekst i onda date nekome da sklada glazbu. To je nešto sasvim drugo. Zato je, na primjer, Drago Britvić bio dobar poet i pisac, jer su svi komponirali po njegovim stihovima, a ja sam uvijek pisao po notama. To je bio moj problem. Ali ima i pjesama koje su i meni uspjele, osobito šansona, kao i stihova iz mjuzikla i opera koje sam radio.
Možete li neke izdvojiti?
Meni su mnoge pjesme drage, a jedna od najboljih koja mi je baš dobro uspjela je ona “Još uvijek” koju je pjevala Gabi Novak. Kad god bi me vidio Arsen bi mi rekao kroz smijeh: “‘Bem ti mater, ja cijeli život pišem za Gabi pjesme i napisao sam ih stotine, a ona najveći uspjeh ima s tvojom ‘Još uvijek’... to ti neću nikada oprostiti!”
Tko je za nju napisao glazbu?
Također ja. Onda mi je jako draga i pjesma koju sam napisao kada mi se rodila kći Iva. Nažalost, rodila se sa šest mjeseci, imala je 870 grama pa su je morali staviti u inkubator iz kojeg je nakon dva mjeseca izašla slijepa, zbog prevelike količine kisika. Ja sam se cijeli život bavio njome, ali svima govorim da je ona srećom naslijedila još više talenta nego što ga ja imam. Njezin svijet nije ovaj po kojem mi hodamo, njezin svijet je svijet glazbe, i to u prvom redu klasike. Mozart, Bach, Beethoven... Ali naravno da se u ovakvog oca bavila i zabavnom glazbom. Pjevala je na zagrebačkim festivalima, dva je puta osvojila i nagradu. Dakle, kad se ona rodila, napisao sam za nju “Uspavanku za Ivu”. Usuđujem se reći da je predivan tekst, a i melodija. Ta je pjesma svojedobno čak ušla i u nekakav najuži izbor od petnaest najboljih pjesama u cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji.
Tko ju je pjevao?
Tereza. Ali ja sam čitav život želio da mi Iva to otpjeva. Ona ima jedan divan lirski sopran i to bi divno otpjevala, ali nikada nije htjela i išlo joj na živce što sam pjesmu nazvao tako da baš svi znaju da je napisana za nju. Eto, to mi je druga vrlo draga pjesma. A ima ih još mnogo, naročito među šansonama, s kojima sam često i pobjeđivao na festivalima. A šlageri su mi stvarno dobro išli, naročito s Nikicom Kalogjerom za kojeg sam napisao preko dvjesto pjesama. Cijeli njegov repertoar. Tu je bio “Nono, dobri moj nono” kao jedan od lijepih tekstova, i to u dijalektu na Splitskom festivalu, a onda i njihova himna za koju nijedan Splićanin ne zna tko im ju je napisao...
“Nima Splita do Splita”. I meni je bilo veliko iznenađenje kada sam otkrio da je autor pravi purger, a sigurno i dinamovac...
Naravno da jesam, a napisao sam himnu i Dinamu i Ćiri Blaževiću kada su 1982. osvojili Prvenstvo Jugoslavije. Dao sam je Ćiri, ali nikada nije snimljena i nikada nije postala Dinamova himna. Drago Diklić je napisao glazbu i pjesma se zove “Bog i Dinamo”, kao “Bog i Hrvati”.
Pa onda sigurno zbog toga tada nije postala himnom.
Vjerojatno. Kao što ne bi mogla ni danas.
Je li bilo situacija kada ste pred Splićanima izvukli te adute?
Ja sam u Splitu radio nekih deset-petnaest predstava kao operni režiser. Svi su me znali i voljeli, a naročito tehnika, “šljakeri” s kojima se uvijek najprije sprijateljim u svakom kazalištu. Ali, kad sam prvi put tamo došao raditi “Šišmiša”, upozorili su me da pazim što govorim jer da su Splićani postali jako nabrušeni i divlji prema purgerima i svemu što dolazi iz Zagreba, mnogo žešće od uobičajenog vječnog rivalstva između Hajduka i Dinama.
Kada je to bilo?
Ne znam točno godine, ali intendant splitskog HNK bio je Ivo Sanader, s kojim sam odlično surađivao.
Znači, sam početak devedesetih.
Da. U tom “Šišmišu” sam za Borisa Dvornika, koji je glumio pijanog tamničara, napisao novi tekst i predstava je bila lom i senzacija. Ali kad sam bio tek došao, nije išlo glatko. Uvijek vam je tamo kritičan prvi izlazak pred ansambl, a osobito zbor. Znao sam da moram biti skroman i pristojan pred njima. Lijepo sam ih pozdravio i predstavio se i rekao par riječi o sebi, kad odjednom jedan glas odostraga zaviče: “Oli su nam sada “emovci” došli režirati?” Pa onda malo kasnije isti glas: “Jebo te Medo!” Pravio sam se da nisam ništa čuo, a nakon probe mi je inspicijentica Elza rekla: “Ivice, kafić ti je preko puta ulaza u kazalište, a gazda je šef jedne od najboljih splitskih klapa. Ali pazi što pričaš i radiš, nemoj provocirati, dobit ćeš batina, nedavno su baš pretukli Krešu Dolenčića.” I ja odem tamo, vidim ekipa se skuplja za šankom, a ja sam otišao u drugi kut i razmišljao što da napravim, jer mi je prva proba propala. I pozovem ja konobaricu i kažem joj da pita dečka za šankom što piju da ih počastim. Vidio sam da psuju i gunđaju kroz zube, ali piće su ipak popili. Nakon još dvije takve runde dolazi konobarica i kaže da dečki mene pitaju što ću ja popiti. I brzo nakon toga zovu me k sebi za šank. Mislio sam si, to je sad to, sad pazi što radiš. Odmah su počeli kako im je puna ona stvar purgera i Zagreba i sve u tom stilu, bili su baš prosti. Ali počeli smo razgovarati i ja sam ih najprije pitao da mi kažu jednog političara koji je u Zagrebu na vlasti a da je Zagrepčanin. I onda su oni počeli nabrajati sve redom Dalmatince i Hercegovce. A onda sam ih pitao o pjesmama koje su im naročito drage. “Pa imamo mi himnu, ‘Nima Splita do Splita’!” “A znate li tko vam ju je napisao?” “Kako to misliš, tko ju je napisao?” “Pa tako, tko je napisao tekst?” Pa su počeli nabrajati od Jakše Fiamenga nadalje, a ja im samo govorim: “Ne, ne, ne”, da bih im na kraju rekao: “Tu su vam pjesmu napisala dvojica pravih purgera, Nikica Kalogjera i Ivica Krajač, ovdje prisutan.” “Ti si to napisao?!” “Pa što nisi odmah rekao!” A još kad sam spomenuo i “Nono, dobri moj nono”... ne da me nisu istukli, nego samo što me nisu na rukama iznijeli iz lokala. Sljedeći dan na probi, onaj isti glas iz zbora, Vice se zvao i imao je baš moćan bas, samo se zaderao: “Ako sad samo netko pisne, j... ću mu majku!” I predstava je bila savršena i odlično smo se zabavljali.
Kako je nastao “Gubec-beg”?
U ono vrijeme bio je još živ moj veliki prijatelj Karlo Metikoš koji je došao na ideju da napišemo mjuzikl. Ja sam mislio tada da je to nemoguće i da smo mi nemuzikalna i netalentirana nacija s tek nekoliko dobrih pjevača. To što smo nas četvorica iz 4M bili zvijezde bio mi je samo dodatni argument da nemamo veze s pjevanjem (smijeh). Ipak, počeli smo razmišljati o tome jer ja sam oduvijek bio zaluđen kazalištem. Tada su u svijetu postojale dvije rock-opere. Prva je bila “Tommy”, a druga “Jesus Christ Superstar”, a što se tiče teme, kod nas je tada zbog 400. godišnjice bila jako aktualna seljačka buna Matije Gupca. Uzeo sam Šenou u ruke i rekao Karlu: “Pa to je to, Matija Gubec i seljačka buna, to može biti naš Jesus Christ Superstar.” I tako je počelo. Karlo, Josipa i ja smo se dvije godine sastajali svaki dan kod njih doma i radili na tome. Karlo je svirao, ja sam pisao tekstove i songove, a morao sam zapisivati i note jer Karlo ih nije znao pisati. I onda bismo sve što smo napravili nas troje odmah svirali i pjevali, a pri tom smo proizvodili i sve zvukove i šumove i sve to snimali. Ja te vrpce još uvijek imam i to bi jednom bilo interesantno presnimiti i objaviti. Kad smo već bili skoro gotovi, a kako sam ja stalno visio po kazalištu, rekao sam Petru Šarčeviću, tadašnjem direktoru Drame HNK, da Karlo i ja pišemo rock-operu.
Znači, vi ste sve to radili onako za sebe, bez ikakve narudžbe?
Upravo tako. Dakle, Šarčević se oduševio kad sam mu pokazao sinopsis i objasnio koncepciju i rekao mi odmah da mi garantira da će to biti izvedeno u HNK. Međutim, kad je on u kazalištu rekao da Ivica Krajač, Karlo Metikoš i Josipa Lisac nude takav projekt, nastala je silna uzbuna. Da što će njima zabavni pjevači s estrade? Umjetničko vijeće je s gnušanjem odbilo takvu ideju kao blasfemiju. Mi smo nastavili raditi, a u Komediji, kamo sam ja također stalno odlazio, bio je tada srećom Vlado Štefančić koji je odmah prepoznao vrijednost našeg projekta i prihvatio se produkcije. U međuvremenu mi smo uzeli najboljeg čovjeka da svu tu našu glazbu aranžira i dirigira, a to je bio Miljenko Prohaska. No vrlo rano pojavila se i bojazan kako će tadašnja politika reagirati.
Kad je na vas politika obratila pažnju?
Na premijeri u Lisinskom. Dvorana je bila krcata, a na svakom izlazu nekoliko skockanih tipova za koje ste odmah vidjeli da nisu publika, nego nekakvi detektivi koji su došli paziti na red i vidjeti kakva je to prva hrvatska rock-opera. Već se te večeri Karlo preko čitave pozornice zaderao prema meni. “Yves (tako me je zvao), nemoj nikam ići da te dečki ne moraju poslije tražiti!” Publika se grohotom smijala, a dečki su se pokupili s vrata. I ide predstava, a svaka druga riječ je Hrvat, hrvatski seljak, služi se misa na latinskom, pjeva se “Ave Maria”, a publika plješće i urla. Nitko nas nije tražio te večeri, ali već sljedeće jutro pozvani smo na razgovor u Đorđićevu. Mi smo došli skrušeno pred neke namrgođene tipove i glavni među njima nas odmah pita: “Što ste vi htjeli reći s ovom vašom operom?” Karlo i ja smo se najprije samo gledali, a onda sam ja njih pitao: “Znate li vi tko je bio prvi hrvatski revolucionar? Matija Gubec! A znate li tko je drugi najveći hrvatski revolucionar?” Sada su se oni gledali i počeli mucati, a ja im kažem: “Pa drug Tito!” I upravo nam je drug Tito dao tu ideju, on nam je rekao: “Dečki, napišite operu o Gupcu, to je to! Ako hoćete ja ću iz ovih stopa nazvati šefa njegovog kabineta s kojim smo stalno u kontaktu!” Oni su se skoro popišali od straha i razgovor je brzo završio jer je drug Tito, eto, bio producent “Gubec-bega”. Naravno da sam slagao.
A njima sigurno nije ni palo na pamet da provjeravaju...
Naravno. Ali da je do toga došlo, nas bi Tito sigurno podržao. Jer on je obožavao 4M, a naročito našeg Medu koji je bio valjda najstrastveniji lovac u povijesti lovstva, a radio je i u lovačkom savezu i u firmi koja se bavila međunarodnim lovstvom. Uz to je perfektno govorio nekoliko jezika i svi stranci htjeli su da ih on vodi u lov, pa tako i Tito, koji je bio u njega zaljubljen. A navečer bismo onda u Esplanadi sva četvorica pjevali njemu i Jovanki. I oni skupa s nama, osobito onu pjesmu “Ne, ti ne!”.
Jeste li sanjali o svjetskoj karijeri?
Uvijek, osobito nakon “Gubec-bega”. Došao sam i do adrese najvećeg svjetskog producenta mjuzikala i rock-opera Roberta Stigwooda i poslao mu snimku naše sljedeće rock-opere “Grička vještica”. Dopisivali smo se, ali ni od toga nije bilo ništa. Ali kad je nekoliko godina kasnije došla do nas ploča s “Fantomom u operi” Andrewa Lloyd Webera, lijepo se u njoj čuo glavni kromatski motiv iz “Gričke vještice”. Ne tvrdim, naravno, da nas je Weber pokrao, ali kako je on stalno bio sa Stigwoodom vrlo je moguće da mu je ovaj puštao i naše vrpce i da je Weber možda i nesvjesno to pokupio.
Sada radite na “Okovanom Amadeusu”.
Od ideje koju su mi dali Dražen Runje i majka Dražena Petrovića Biserka ja sam razradio veliku suvremenu, ali i istodobno antičku dramu po uzoru na Eshilova “Okovanog Prometeja”. Imam već gotova četiri čina i pišem peti, sve u klasičnom dvostruko rimovanom dvanaestercu. Prometej je samozvanim olimpskim bogovima ukrao vatru, a Dražen u mojoj predstavi loptu, kao simbol igre kojom se može pobijediti i iskorijeniti vojske i ratove. To bi trebao biti veliki spektakl u Ciboni. Dražen Žanko piše glazbu.
Znate li tko će to financirati?
Imamo producentsku ekipu koja tvrdi da zna kako i gdje pronaći novac, uključio se i Draženov brat, ali ja sam još uvijek skeptičan jer znam koliko je to teško zato što sam to nekada sam radio za svoje projekte. Spreman sam i da sve ostane neostvareno, ne bi mi bilo prvi put. A ja ću i dalje živjeti u oblacima.
